Datuma: 03.01.2006
Piše: Anton Kasipović

Revolucionari iz kabineta

Još nisu ni iščezli osmijesi razgaljenih političkih vođa i predsjednika raznih nivoa i gotovo iracionalni ton njihovih prazničnih čestitki, a pred neispavanim, mamurnim građanima pojavila se država.

Stroga, surova i sama neispavana nakon jedinog zajedničkog praznika došla je po pare. Neuvijeno je zahtijevala, gotovo utjerivala, svojih sedamnaest odsto. Valjda zbog praznika ta ista država nije uspjela u onom što je najavljivala, a tvrdila je da će bdjeti nad trgovcima i njihovim olovkama i kalkulatorima. Osvanulo je, dakle, novo (najmanje) sedamnaest odsto skuplje jutro.

Od svih pjesama kojih sam se ovih dana naslušao i svih pjevača kojih sam se nagledao jedan je, na mene lično, ostavio poseban utisak. Prvog dana ove (izborne) godine vidio sam čovjeka dopola zaronjenog u kontejner. Licemjerno, bojeći se valjda da je neko koga poznajem, gledao sam na drugu stranu i čuo čovjeka kako - pjevuši. I vidio sam onako ispod oka dva soka u tetrapaku koja je čovjek iz kontejnera izronio. Ostala mi je dilema - zašto pjeva? Šta ga veseli? Da li su ostaci s nečije praznične trpeze dovoljni za zadovoljstvo nekom drugom? Možda upravo uzdrman tim što sam vidio pomislio sam da u stvari većina nas u ovoj ubogoj zemlji traga za kakvom-takvom srećom prepoznajući je u mrvicama s nečije trpeze. Ako nas krene, a zasad ide dobro, valjda će biti dovoljno bogatih da napune kontejnere.

Na to je došao i nastavak pregovora o ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini. Valjda shvatajući da ne može ukinuti entitete (makar ne u ovom trenutku) Sulejman Tihić je odlučio da podastre inicijativu da ukine predsjednike. Vjerovatno se ta inicijativa odnosi i na potpredsjednike tih istih predsjednika.

U ovoj zemlji, zemlji u kojoj svega manjka osim kriminala, korupcije i predsjednika nije me naravno dirnula činjenica da bi bila dvojica manje. Međutim, ono što jeste za brigu je, makar po mom mišljenju, gotovo revolucionarni zanos koji se malo, malo pojavi u toku pregovora koji bi nas trebali približiti valjda nepodijeljenoj želji da živimo u normalnoj državi. U normalnim zemljama, osnovano se sumnja, žive i normalni ljudi.

Revolucionarno je, za naše prilike bilo, sada već lanjsko, reformisanje odbrane i početak takvog posla kada je riječ o policiji.

Bosni i Hercegovini potrebna je evolucija. Bosna i Hercegovina umorna je od revolucija. Smorili ste nas, ojadili, osiromašili i ponizili svojim, ličnim i grupnim, istinama jedinog puta.

Nagledali smo se i naslušali onih za koje se, sa neskrivenim divljenjem znalo reći: On zna s njima. Siti smo vaših duela, vaših sukoba i naduravanja, vaših međusobnih brzopoteznih turnira u kojima ko biva dobijate i gubite trošeći naše vrijeme, naš novac, našu i budućnost naše djece. Da bi sve bilo kako smo već godinama navikli sad bi neko iz Republike Srpske trebalo (svakako energično i primjereno zabrinuto) da natupi onako etatistički i najavi - referendum. Začas bismo se okupili pod jednom od dvije ponuđene zastave i tek tad primijetili treću. Iz sveg glasa, uvjereni da činimo jedino što se činiti mora, klicali bismo svom vođi, a kako i dolikuje sve po spisku pobrojali onom drugom. Oni bi, osokoljeni podrškom, nastavili pregovarati. Čovjek iz kontejnera bi sve manje pjevao jer bi i kontejner sve manje nudio.

Budite, napokon, ljudi.

Pregovarajte koliko treba ili koliko vam je vremena dato misleći makar jednom o građanima ove zemlje. Nije to teško kao što je dobro primijetio Daglas Meklheni, američki ambasador u BiH, podsjećajući vas da, u stvari, ne mijenjate svijet.

Pregovarajte tako da, makar u dogledno vrijeme, dio vaših podanika počne razlikovati frižider i kontejner. Počnite od toga da je ovo zemlja čiji su vlasnici njeni građani. Prestanite mahati referendumima i otcjepljenjima. Ni na istoku ni na zapadu nema ništa novo. I dalje smo svi mi za njih (čast izuzecima) kusur u ukupnom cehu.

Dakle, nema države u državi.

Ali nema ni države niti je može biti ako je ma ko vidi samo u centru Sarajeva s mjesečevim pejsažom i zabitom provincijom čim se iskorači iz tog kruga, kojem je prečnik na jedvite jade kilometar.

Pomozite nam da ne dočekamo oktobar ujedinjeni u razmišljanju: Svi su oni isti.

Budite, dakle, ono što (uglavnom) dosad niste bili. Budite odgovorni. Nismo vas izabrali da se junačite jedni nad drugima, da oholi, siti, bezbrižni, iz dana u dan bogatiji smišljate podvale jedni drugima.