Datuma: 04.01.2006
Piše: Pero Simić

Teror neukusa

Poslije ovih novogodišnjih praznika, valjda pod utiskom onoga što se moglo vidjeti u prazničnim programima ovdašnjih televizija, stekao sam utisak da se urednici tih zabavnomuzičkih programa napajaju sa istog izvora sa koga vodu piju i naši ovdašnji političari.

Već godinama mi je potpuno jasno da su uglavnom šund i kič, ne pojava, već kulturni model kod nas, a praznici poput Nove godine, idealna prilika da se prezentuju sva dostignuća te novokomponovane kulture, ponekad sa ukusom oporog primitivizma koga nikako da se riješimo. Naravno, uvijek uz opravdanje – to hoće naš narod, bez obzira na činjenicu da je narod ovdje već odavno sluđen politikom koja se vodi te on ni sam više ne zna, ni šta hoće, ni šta više želi.

Ali očigledno da pomenuti TV urednici, kao i naši političari, znaju šta našem narodu treba!? Elem, tako je bilo i ove Nove godine. Najelitnije predstavnice i predstavnici novokomponovane kulture, udruženi s obje strane Drine, i vrli rodonačelnici rđavog ukusa rafalno su nas tukli putem malih ekrana do pred samu zoru svojim falširanim glasom koga je, kako to ide, dopunjavala i obnažena falširana spoljašnost dotičnih persona ženskog pola i karikaturalan stajling mačo mena kod muških zastupnika tog novog primitivizma.

Ta novokomponovana estradna kamarila se smjenjivala skoro na svim televizijskim programima. Obasipali su nas, poput naših političara, stihovima sreće, zatim tuge i preklinjanja i na kraju lažne nade, što uz sarmu i svakako pečenje, nije bilo baš lako svariti, ni onima koji su se našli u tome, a kamoli protivnicima "zurli i talambasa te novokomponovane kulture" koja je, kao što rekoh, ako je suditi po političarima, ovdje ozvaničena kao kulturni model.

Da budem jasan, svim ovim pomenutim uopšte nisam iznenađen jer smo valjda odavno ustvrdili da naša država i liči na jedan osrednji vašar. Sad kada smo to konstatovali, konstatujemo i da se naše televizije izgleda svojski trude da u tom zabavnomuzičkom, pa dobrim dijelom i u kompletnom kulturnom, programu daju svoj doprinos kako bi i dalje ostali jedan od posljednjih evropskih ozvaničenih bastiona kiča, šunda i neukusa. Jasno mi je da kiča i šunda ima svugdje, ali on nigdje nije preovlađujući kao, čini mi se, kod nas. To i ne čudi s obzirom da je šund i kič lako dopadljiv i da plodno tlo najčešće nalazi u jasno nedefinisanim državama i nestabilnim društvima, kakvo je naše, gdje poput droge nudi sjaj i sreću umjesto realnosti i surovih problema, kojim smo ophrvani. Populistička opravdanja, kako to narod voli, uprkos svemu, ipak ne stoje ako se imaju dobre namjere. Narod bira od onoga što mu se ponudi. A šta mu se danas nudi?

Debelguza Seka Aleksić sa stomakom koji je malo manji od mog, naduvanim grudima poput novogodišnjih balona, falš glasom i stasom i jeftinim pjesmama sa srceparajućim stihovima. Je li moguće da je taj totalni fizički i svaki drugi nesklad kod Seke Aleksić i sličnih seka koje se ne skidaju sa naših TV programa ono što je naša duhovna mjera, ono što je za nas poželjno, ono o čemu maštamo i ono s kim mladi treba da se identifikuju? Javno pitam je li trbušasta, zamašćena debelguza Seka naš domet ili smo mi spremni da dobacimo dalje i bolje? Ako se okrenemo na život koji su nam organizovali naši političari, Seka je naš plafon. Nije tajna da ima mnogo mlađih djevojaka koje joj zavide i pokušavaju da je imitiraju. Ako opet imalo mislimo o sebi, gledamo u budućnost i bar i malo poštujemo prave vrijednosti sa Sekom i sa sekama nismo nigdje prispjeli. Potpuno nam je onda na mjestu i pitanje da li su naši estetski kriterijumi doživjeli totalnu atrofiju ili smo takvi jer smo jednostavno svakodnevno izloženi medijskom diktatu neukusa, lažnog sjaja i neumjerenosti koje nam televizije prije svih šalju i kojima se očigledno teško oduprijeti. To se posebno odnosi na većinu komercijalnih televizija, koje su nerijetko u službi falš politike i čiji je zadatak da upravo neukusom, šundom i kičom uljepšavaju našu stvarnost i tako nesposobnim političarima produžavaju politički život. Uostalom, gazde komercijalnih televizija razmišljaju samo o svom džepu i zato je na njihovom programu, za razliku od našeg života, vašar svaki dan.

Nisu li onda urednici drugih, nekomercijalnih televizija u trci za gledanošću izgubili sve estetske kriterijume dok im zabavni i praznični programi sve više liče na one s komercijalnih televizija, koje očigledno niko ne može zaustaviti da šire duhovnu epidemiju neukusa, šunda i kiča.