Datuma: 06.01.2006
Piše: Ugo Vlaisavljević

Zauzdati volju naroda

Uspostaviti demokratiju znači učiniti narod suverenim. Ako iko treba da bude neprikosnoven u polju političke akcije i odlučivanja, onda je to narod. Međutim, kada se uspostavi demokratija, onda je glavna stvar da se na svaki način zauzda volja naroda da o svemu odlučuje kako hoće.

U stvari, kod demokratije se radi o tome da se ona stalno uspostavlja, a nikako da se postavi kako treba. Moderno demokratsko iskustvo nas uči da je uspostavljanje uzorne demokratije dug, složen i neizvjestan proces zauzdavanja volje naroda koja je postavljena u temelje novog političkog poretka upravo kao neprikosnovena.

To ne znači da je već sama po sebi demokratija neka lažna politička forma, veliki mit kojim vlastodršci odavno zasljepljuju narod. Istina je, doduše, da ako ima neko opšteprihvaćeno kolektivno iskustvo novijih demokratskih promjena kod nas, onda je to zasigurno iskustvo da narod niko ne pita, da političari ne vode računa o njemu.

Ali na tu gorku istinu bi se moglo odgovoriti da je to naša politička stvarnost upravo zato što nismo izgradili mehanizme zauzdavanja "volje naroda". Glavni problem je vezan uz ovu volju.

Već su stvaraoci modernog demokratskog poretka bili svjesni da volja naroda mora biti nekako predstavljena, a da ne može biti neposredno izražena. Zasigurno ne u tolikoj mjeri da bi narod mogao zaista i da upravlja modernom državom.

Zato volja naroda traži svoje predstavnike. U demokratiji sve mora biti podređeno volji naroda, ali onda to podrazumijeva da niko osim naroda - pa čak ni njegovi predstavnici, oni za koje bi se najprije moglo reći da iza sebe imaju volju naroda (dakle, legitimitet) - ne smije biti neprikosnoven. Kada govorimo o neophodnosti zauzdavanja volje naroda, a to je istorijska pouka koja se mora uvažiti, onda govorimo o zauzdavanju političke volje legitimnih predstavnika naroda, prije svega političara na vlasti i najmoćnijih državnih činovnika.

Dobro uređen demokratski poredak odavno podrazumijeva da se demokratski izabrani predstavnici naroda moraju podvrći takvom obliku stalne kontrole i provjere od kojeg ih čak ni nesumnjivo izražena volja naroda ne može poštedjeti ni spasti.

U tom smislu bi se pouka čitavog modernog demokratskog razvoja mogla svesti na uvide da politika jednog društva nipošto ne smije biti svedena na državnu politiku (ili politiku onih koji su na vlasti) i da država ne smije biti svedena na instrument onih koji su je zaposjeli (kao demokratski izabrani predstavnici naroda).

Na taj način su postavljena dva glavna uporišta kontrole tekuće državne politike (one političke partije ili one koalicije koja je u određenom periodu na vlasti): s jedne strane civilno društvo, a s druge strane sudstvo. Matično mjesto civilnog društva je izvan državnog aparata, a sudstva u samom glavnom mehanizmu tog aparata.

Naravno da odlučna riječ u stalnom nadgledanju političara na vlasti pripada opoziciji. Demokratski pluralizam omogućava opozicionim političarima da, doduše kao manjina, dijele najvažnije državne institucije s onima koji u određenom trenutku bolje izražavaju narodnu volju. Zahvaljujući tome u demokratskom poretku kroz javno mnjenje i političke institucije neprekidno bruji glas bespoštedne kritike onih koji imaju glavni udio u vlasti. Kroz različite strategije podjele vlasti nešto od volje manjine se i ostvaruje u državnoj politici.

Kod nas je duboko uvriježeno shvaćanje da praktično samo opozicija može imati nekog uticaja na vladajuće političare, ali da je daleko od toga da ih može zauzdati.

Vjeruje se da je jedini efikasan način da to učini - da sama osvoji vlast. Pri tom se ne dovodi u pitanje nego osnažuje uvjerenje da je država samo instrument onih koji se nje uspiju domoći.

Zapravo, ovdje se pokazuje da ogromnu istorijsku djelotvornost i dalje ima lenjinističko stanovište da je država samo oruđe onih koji iza sebe imaju narodnu volju. Tako narodu ostaje da čeka one koji će svojim dolaskom na vlast napokon ispuniti svoja obećanja, ostvariti volju naroda. A dobri političari nikako da dođu. A narod čeka li čeka...

Opozicija nije nipošto dovoljan korektiv vlasti dok god se sva politička djelatnost smješta pod okrilje državnih institucija i dok god država prelazi iz ruku jednih u ruke drugih partija. Kod nas, nažalost, još ne postoji ni rudimentarna svijest o značaju civilnog društva i nevladinih udruženja u političkom usmjeravanju i izgradnji društva. Još manja je svijest o važnosti partijsko-političke neutralnosti države koja se najbolje može provjeriti na nepodređenosti sudstva tekućoj politici i javnom mnjenju. Ništa tako uvjerljivo ne svjedoči o neovisnosti države kao sudstvo koje ne podliježe političkim mijenama i volji naroda.

Pokazalo se da država može jamčiti slobodu svojim građanima samo kao pravna država. Demokratski izabrani predstavnici naroda moraju biti podvrgnuti zakonu, a to znači da svaka njihova važnija politička aktivnost mora imati svoj odgovarajući zakonski član.

Da bi se spriječilo da političari imaju u svojim rukama zakon i da ga podređuju svojim interesima, zakonodavna vlast mora biti zauzdana sudskom. Jedini način da se to postigne jeste da ustav, zakon svih zakona, jednom zauvijek onemogući proizvodnju zakona prema mjeri zakonodavaca. Time se demokratija čini liberalnom: volja većine se ograničava voljom manjina i pojedinaca.

Sudstvo bi, dakle, trebalo da čuva ili otme državu od onih koji njome upravljaju. Pri tom je gotovo jedini oslonac sudstvu principijelno držanje uz zakone na snazi.

Neophodno je, dakle, čuvati zakone od onih koji ih donose, spriječiti zakonodavce da zakone koriste u svom partikularnom interesu. Kada se kod nas govori o potrebi očuvanja neovisnog sudstva, onda se uglavnom misli na niže sudove i njihovu ovisnost od lokalnih moćnika.

A trebalo bi prije svega misliti na najviše sudove i njihovu zaštitu od državne vlasti. U Bosni i Hercegovini se danas na tim sudovima, prije nego u njenim parlamentima, svakodnevno provjerava demokratsko stanje društva.

Možda ništa tako uvjerljivo ne govori o tom stanju, koje je prije svega stanje sudstva, kao bespoštedna borba za državnu vlast u parlamentima, s jedne strane, i kržljavo civilno društvo iz kojeg uglavnom slušamo žalopojke, dirljiva razočarenja i skrušene molbe upućene političarima na vlasti.

A u stvari samo civilno društvo može čuvati sudstvo od suverenih zakonodavaca, jer tu se oblikuju jasni i nepotkupljivi zahtjevi za poštivanjem ljudskih prava koja nijedan zakon ne smije dovesti u pitanje