Datuma: 10.01.2006
Piše: Aleksandar Sekulić

Suživot

Vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije, nosilac novog talasa Srpske pravoslavne crkve, predložio je da trebinjski Srbi podignu iz pepela čuvenu Begovu kuću u Trebinju, u ratu porušeni spomenik islamske kulture.

Vladika Grigorije je ovim, samo za neupućene, iznenadnim potezom, po ko zna koji put potvrdio da samo ljudi i ideje rasterećeni duhova prošlosti, ali i sadašnjosti, mogu narodima u Bosni i Hercegovini donijeti istinski mir i toleranciju.

"Srbi treba da obnove Begovu kuću i na taj način pokažu graditeljsku, a ne rušilačku sposobnost i dokažu da nemaju kompleks ni od koga", rekao je vladika.

Upravo ta rečenica i ta ideja trebalo bi da budu model i način za vraćanje povjerenja i suživota na ovim prostorima, kako bi vrijeme koje dolazi ostalo upamćeno samo po prednostima koje proizilaze iz različitosti koje obilježavaju BiH. Stoga bi na tu namjeru i ideju pažnju trebalo da obrate sve religijske zajednice, kao i političke strukture u BiH, i da je sasvim slobodno i bez opterećenja plasiraju kao svoju. Uslov je jedino da ta namjera bude stvarna i istinska.

A istina i suočavanje sa istinom i realnošću, pokazao je vladika Grigorije, nisu mu strani, što je, na djelu dokazao i pozivom upućenim prošle godine Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću da se predaju Haškom tribunalu.  

"Da mene neko pozove ili ljude koje ja znam, počev od patrijarha Pavla do mog vladike Atanasija, niko ne bi rekao 'a'. Sad i ta priča: ja sam junak. U redu, ali kakve su sve glave padale za tu državu i za tu slobodu. Pa je li možda glava nekog starog čovjeka svetija i ljepša od momaka, čije su glave padale i koje su ovi ljudi, na kraju krajeva, predvodili", rekao je vladika u intervjuu, koji je uzdrmao svijest mnogih.

Za razliku od političara, vladiku niko nije mogao da primora da izgovori ove rečenice, iz kojih je izbijala suština priče o Hagu, navodnim junacima i zabludama.

Njegove riječi, nažalost, do sada nisu imale efekta kod najtraženijih haških optuženika koji su po svemu sudeći zaboravili da  upravo hrišćanski mentalitet nalaže da jedan postrada, da ne bi postradali svi.

Stoga suština ideja vladike Grigorija, najmlađeg vladike SPC-a, uglavnom ne predstavlja novost za one koji ga razumiju, i čija se očekivanja i vizije sretne budućnosti ovih prostora podudaraju sa vladikinim namjerama i projektima. Problem je u tome što dovoljno razumijevanja za stavove vladike Grigorija možda čak nema ni u okrilju Srpske pravoslavne crkve, pa je stoga teško očekivati da za njegova htjenja i želje postoji široka podrška u ovdašnjoj javnosti.

Ipak, od svega toga je mnogo važnije da su ovi prostori ipak iznjedrili ljude, kao vladiku Grigorija, čiji su planovi usmjereni samo kao dobru i prosperitetnu.