Datuma: 10.01.2006
Piše: Anton Kasipović

Tablica Sabiranja

Najveću pažnju u svom dosadašnjem radu kabinet Pere Bukejlovića obezbijedio je, sasvim prirodno, na dolasku i ovih dana kada mu se, po svoj prilici, sprema ispraćaj. Nikakvo čudo ako se zna da je rad ove vlade praktično redukovan na dva ministarstva koja djeluju i jedno koje je u međuvremenu nestalo. Urađenim poslom, ali i nespornom individualnom identifikacijom, izdvojile su se finansije i policija i resorni ministri. Ostali, neprepoznatljivi, slabo vidljivi i samim tim anemični.

Politička neumitnost je da je upravo ključni dokument jednog od tih ministarstava, budžet neposredan povod za smjenu. Nije, naravno, prvi put da je povod jedno, a uzrok nešto sasvim drugo.

Ono što je neupitno je činjenica da kabinet Pere Bukejlovića nema skupštinsku podršku. Varijante sa tehničkim mandatom, manjinskom vladom i sličnim, statutarnim mogućnostima i jačoj političkoj ličnosti predstavljaju ogromnu, a u konkretnom slučaju vjerovatno i nepremostivu teškoću. Flegmatičnost premijera je, naravno, samo jedna od mogućnosti kojom se na ovakvu aromu poslaničkih klubova može reagirati.

Takođe je više nego jasno da su ključevi političkog raspleta u rukama predsjednika Republike Srpske Dragana Čavića. Njegov položaj bi, sasvim izvjesno, bio mnogo jednostavniji da ne radi u okolnostima u kojima dublira - na čelu stranke i entiteta. Izvjesno je, naime, da Čavić i po ličnoj ambiciji, ali i po formacijskoj poziciji i te kako želi napredak Republike Srpske u prostoru zapošljavanja, proizvodnje, izgradnje, dakle svega onog što zavisi od sposobnosti premijera i kabineta. Prirodno je da bi bio najsretniji da se tog i takvog rezultata domogne sa, uslovno govoreći, svojom, odnosno vladom kojom dominira njegova stranka. Međutim, upitno je da li i Čavić ima aditiv koji bi mogao podstaknuti aktuelnu Vladu RS na nekakav novi domet. U dosadašnjem mandatu, na svim prolaznim etapama od smirivanja stranačkih strasti preko delikatnih reformski rezova u vojsci i policiji Čavić je obezbjeđivao dobro prolazno vrijeme i zavidnu tehničku dotjeranost poteza.

Politička gruntovnica koju je obezbijedio je nesporna, a tu katastarsku česticu potvrdio je i nedosanjani san mnogih SDS lidera - odlazak u Ameriku je sada, ipak, na najžešćem testu. Distribucija vlasti je, ma koliko bila logična i, na kraju krajeva, utemeljena na zakonom pripisanom načinu za Čavića je sasvim sigurno iznimno teška. Na stranu pojedinačne simpatije koje i pojedinci iz vrha njegove partije njeguju prema lideru opozicije Miloradu Dodiku, ipak je i Čaviću, posljednjih mjeseci naviknutom na deminiranje političkog terena, realno teško uzeti mandat svojima i dati ga njihovima, ma šta to značilo. Teško je, takođe, vjerovati da je za ovakvu personalnu i kolektivnu selidbu izvršne vlasti Čaviću dovoljna nesporna obaveza koju je Dodik zaradio aktivnim i kreativnim doprinosom u nedavnim reformama. Uostalom, i tada je stav SNSD-a, posebno kad je riječ o vojsci, bio politički aktivitet kojem se, ipak, Čavić pridružio.

Na drugoj strani je Milorad Dodik, čovjek koji je u politici za sve osim za čekaonicu. Da je drugačiji mirno bi cijepao listove kalendara i čekao oktobar, mjesec u kojem bi se, kako sada stvari stoje, malo ko obogatio na političkoj kladionici jer je favoritu gotovo zagarantovana pobjeda. Međutim, Dodiku nije do čekanja. Politički adrenalin, koji i inače posjeduje, ovih dana naprosto buja iz ciljeva koje apostrofira, praktično odmah po dolasku na vlast. Lakmus koji je nakanio ubaciti u privatizovano korito jeste razlog za nesanicu nekima, ali i nada u ispravljanje nepravde mnogima. Forenzičarsko testiranje policijskih uniformi takođe razbija neke krugove i mreže, ali i daje novu nadu za afirmaciju većinskim, čestitim i sposobnim "momcima u plavom". Najavljena investiciona banka je takođe ono za što se ranije govorilo da mora ostati, kao što se sad vidi da mora nastati.

Izvjesno je, međutim, i da u ovakvom političkom raspletu, dakle sa mandatom u sopstvenim rukama Miloradu Dodiku prijeti najveća opasnost od njega samog. Naime, očekivanja koja se već evidentiraju su jednako teška i po obimu koliko i po brzini. Ljudi očekuju da im bude mnogo bolje i to - odmah. Ljudi pamte da je u vrijeme Dodikovog prvog mandata u Banju Luku dolazio američki državni sekretar, a sada se komunikacija obavlja telefonom i po potrebi. Izvjesno je, takođe, da je tadašnja vlada bila posljednji kabinet u kojem je bilo referentno, osim za užu porodicu i krug najodanijih prijatelja, biti ministar. Izvjesno je da je tada, tih godina, nada bila - izvjesna. U kojoj mjeri Dodik može ispuniti očekivanja? Sudeći po nekadašnjem mandatu, ovom političkom fajteru, sada i iskusnijem i odmjerenijem, može se prognozirati obaranje sopstvenog rekorda.  Međutim, ljestvica podignuta na nivo sabranih želja je, takođe, izvjesno nedokučiva.

Dakle, eventualnom odlukom da po svaku cijenu sopstvenim leđima i neupitnim političkim autoritetom zakloni Bukejlovića Čavić gubi - izvjesno. Dodik opet dobija i ako ne dobije mandat. Dominantna percepcija će biti: S Milom bi bilo bolje zato mu nisu ni dali. Suviše palanački i nategnuto zvuči kafansko - politička analiza da jak Dodik slabi Čavića. I pojedinačno i kao tandem su već knjižili uspjehe. U cijeloj priči ostaje i pitanje pomjeranja političkog tla u seizmički uvijek aktivnom Vijeću ministara, a nije zanemarivo ni sondiranje po dubini što može značiti cunami "u predjelu nadzornih odbora, direktora, savjetnika..."

Ako Čavić uopšte bira između odgovornosti predsjednika RS i predsjednika SDS, samo će mu se kazati bez posebnih političkih analiza. Dovoljna je tablica osnovnih matematičkih operacija.