Datuma: 11.01.2006
Piše: Pero Simić

Na braniku otadžbine

Oduvijek sam smatrao da političarima, bar na ovim našim prostorima, treba makar u januaru zabraniti da se obraćaju javnosti i tako puste javnost da se osvježi i odmori od gluposti, koje smo od njih tokom cijele protekle i proteklih godina slušali.

Međutim, taj razulareni politički primitivizam tako prepoznatljiv za naše političare, izgleda da ih ne napušta, razjeda ih i ne da im mira, te su nam nerijetko zamašćeni od praznične trpeze kvarili i ove mnogobrojne januarske praznike, dajući po običaju neka lažna obećanja na koja su oguglali i oni najlakovjerniji.

Nisu nam dali da predahnemo ni u novogodišnjoj noći, ni za Božić, ni za Bajram, što samo najavljuje da bi nas u ovoj godini, ostanu li ovi isti, mogli potpuno dotući, te će i oni koji se uspiju domoći 2007. godine ući u nju, čini mi se, potpuno smoždeni, da ne kažem izluđeni. To samo pod uslovom da nas i dalje vodi ova nesposobna ruralna politička bratija.

Osjećajući valjda svoj skori kraj, naši aktuelni vlastodršci, ovdje u Republici Srpskoj, krenuli su u novoj godini izgleda na sve ili ništa, služeći se svim i svačim, spremni da kod poprilično sluđene javnosti po starom sistemu prevara i manipulacija podignu adrenalin na najvišu tačku, kako bi im pomoglo da se očuvaju na vlasti bar još koji dan.

Naš politički vrh je i ove godine krenuo žestoko i beskrupulozno dajući nam do znanja "da ne treba da brinemo", te da će uprkos tvrdnjama komšijskih političara Republika Srpska ostati i opstati. Pri tome nam ne daju objašnjenja otkud Republika Srpska uvijek dolazi u pitanje kada se potegne pitanje neefikasnosti njihove politike i stvori raspoloženje i većina za njihov odlazak sa vlasti. Ta prepoznatljiva parolaška retorika o našoj, odnosno ugroženosti Republike Srpske, valjda treba kod nas da uozbilji sliku o našim raskalašnim, nesposobnim i neozbiljnim vođama, koji se uvijek nađu "na braniku otadžbine" kada se potegne priča o njihovim funkcijama. Kada im je ugrožena vlast, a ne Republika Srpska, naše političke vođe brzo proglase opsadno stanje i traže i kupuju saveznike po svim nivoima koji će duvati u istu tikvu o ugroženosti Republike Srpske u koju duvaju i oni. Što je buka veća, veće su i šanse da se još ostane na vlasti koja je, bar ovdje, i te kako unosno zanimanje. Zato se valjda od nje teško i rastaju. U tom svom naumu naši vlastodršci nerijetko saveznike nalaze i u pojedinim velikodostojnicima Srpske pravoslavne crkve, koji nas takođe upozoravaju na budnost dodajući da "između srpskog naroda i Republike Srpske postoji znak jednakosti". Ako i jeste tako, svakako da znak jednakosti ne stoji između naše vlasti i našeg naroda, što je i najveći problem za nas. Istina, o nedostatku tog znaka jednakosti su takođe o Božiću govorili neki drugi crkveni velikodostojnici, koji su očigledno shvatili, kako i većina naroda, da se ništa ne čini da se put kojim idemo promijeni.

Da su glavonje na vlasti u Republici Srpskoj u frci i da im je svaka podrška druga bila ona iskrena ili kupljena, od prijatelja ili dojučerašnjih neprijatelja, nije važno, podrška je podrška, a kao ilustracija najbolje govori primjer mog sugrađanina Mirka Blagojevića, predsjednika Izvršnog odbora Srpske radikalne stranke - Dr Vojislav Šešelj i poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH sa kojim, u razbijanju dosade, često polemišem. Skoro cijele prošle godine na tapetu Blagojevića bio je predsjednik Republike Srpske, koga je nerijetko optuživao za kriminal i korupciju. Čak mi je jednom prilikom rekao "da bi prije odsjekao sebi ruku nego podržao SDS i eventualno s njima ušao u vlast". I taman kad sam pomislio da i Šešeljevi radikali mogu da se mijenjaju, dva dana uoči prelaska u 2006. godinu Blagojević je sve rečeno pogazio i u bijeljinskoj opštini ušao u koaliciju i vlast sa SDS-om i sada već bratskom SDA strankom, što je posebna priča. Svoju retoriku o korupciji i kriminalu u vrhu vlasti Republike Srpske vidim da je nakon obilježavanja Dana Republike zamijenio divljenjem toj istoj vlasti riječima: "Dok je ovakvih skupova i ovakvih ljudi sasvim je sigurno da će Republika Srpska izdržati sve pritiske i ostati kao entitet u BiH". I on se pridružio boru koji pjeva pjesmu o ugroženosti Republike Srpske. Tu nas je Blagojević podsjetio i na staru, pomalo zaboravljenu priču o "spoljnim i unutrašnjim neprijateljima" i "petoj koloni" kao prijetnjama "kojima ćemo odoljeti". Svoju priču o Vladi i ostalim glavonjama u vlasti, vojvoda Mirko, kako ga zovu u Bijeljini i šire, kao da je preko noći zaboravio. A tako je lijepo znao govoriti da Republiku Srpsku u pitanje mogu dovesti samo ove "glavonje iz vlasti".

Prije neki dan sam se susreo s njim i rukovao. Vidim, ima obje ruke.

Čudna je rabota ta politika na ovim prostorima. Izgleda da nam zato i jeste ovako.