Datuma: 13.01.2006
Piše: Ugo Vlaisavljević

Opet narodna država

Prethodni režim nam je ostavio u nasljeđe poimanje države koja nipošto nije neutralna s obzirom na ideološke poglede onih koji su na vlasti. Državni aparat je na taj način bio u funkciji jedne ideologije.

Zahvaljujući tom moćnom aparatu prinude jedna ideologija je mogla biti usvojena kao pogled na svijet čitavog naroda ili svih građana. Država se, dakle, svojski trudila i brinula kako će pojedinac gledati na svijet.

Nije to bio pogled na ovo ili ono, nije se radilo samo o nekom određenom političkom stanovištu nego o svemu uopšte. Imajući u vidu takvu sveobuhvatnost, mnogi autori su komunizam nazvali državnom religijom. Nije se radilo samo o neophodnosti da se usvoje određene političke ideje nego i duboka vjerovanja, nade i mržnje, spontana poistovjećenja i nesavladive netrpeljivosti, načini ophođenja i držanja, navike i običaji, uzorna oblačenje, itd.

Ako ne gledate ili, tačnije, ako se ne ponašate kako treba mogli ste imati posla s državom, s njenim budnim organima. Makar su u javnoj sferi takvi organi imali neprikosnovenu snagu kontrole. Nije riječ samo o tome da u javnosti niste mogli zastupati drugačija ideološka stanovišta, a da ne snosite određene posljedice, niti da vaše ponašanje nije smjelo ugrožavati poredak društva, remetiti njegov red i mir.

Ako je država morala brinuti brigu o svakom iole važnijem društvenom sadržaju našeg života, onda se njena kontrola nad pojedincem nije mogla svesti na miliciju ili različite oblike ideoloških komisija. Takva država je morala razviti takve moduse i kanale svog uticaja koji daleko prevazilaze djelokruge aktivnosti njezinih organa.

Drugim riječima, takva država je morala biti narodna ili je ne bi bilo. Koliko god da je bila moćna, bez naroda socijalistička država ne bi mogla brinuti o svemu. Sve se može reći za prethodni režim, ali se ne može reći da je bio nenarodni. I najlošiji i najbolji režimi mogu nekako bez naroda (u ovom smislu na koji smo naučili: svenarodne podrške), ali ovaj zasigurno ne.

Riječ je, dakle, o takvom režimu u kojem su mehanizmi kontrole morali biti podruštvljeni: ne samo pojedini organi (države) nego čitavo tijelo (naroda) moralo je služiti najvećim političkim svrhama - koje je, dakako, određivala jedna partija u ime jedne ideologije.

Totalitarni karakter ove ideologije ne svodi se na to što je jedna ideologija bila državna i zahvaljujući državnoj vlasti neprikosnovena nego što je takva ideološka država bila na sasvim uspješan način podruštvljena.

Time nije bilo manje države nego daleko više. Glavni ideološki privid se sastojao u tome što se etatizacija društva, o tome se uistinu radilo, tumačila kao odumiranje države.

Zanimljivo bi bilo pogledati ulogu velikih udruženja građana koja je osnivala partija/država i o njima veliku brigu vodila. Poznato je da je autentično mjesto dobrovoljnih udruženja građana civilno društvo.

Osvrnemo li se na mjesto i ulogu takvih udruženja kakva su bila Socijalistički savez radnog naroda, Socijalistički savez omladine, udruženja boraca i žena, sindikati itd, lako ćemo uvidjeti da narodna država nije ostavljala mjesto za civilno društvo u pravom smislu riječi.

Ono nipošto ne smije biti produžena ruka države ili partije na vlasti nego radije, da tako kažemo, mjesto gdje se ta ruka zavrće i sakati. To ne znači da na tom mjestu gdje država nema ili gubi svoj uticaj, gdje nailazi na najveći otpor njeno partijsko i ideološko podređivanje, nema politike.

Naš veliki politički problem danas je ujedno i glavna prepreka razvoju civilnog društva, a to je uvjerenje da je politika stvar države i partija koje su je zaposjele. Ako je to tačno, onda je to problem promjene kolektivne svijesti i uvjerenja.

Mnogi su ostali zatočenici prethodnog režima, a među njima su i njegovi gorljivi protivnici. Možda ponajviše oni, jer se među njima može najčešće čuti optužba da je titoizam bio nenarodni režim i da je sada prilika da država postane narodna.

Istina je, etnonacionalizam ne govori o pravnoj ili neutralnoj državi, osim kada to mora, nego o "državi našeg naroda". U doba prevlasti etnopolitike samorazumljivo je da svaki narod mora imati svoju državu. Tako danas u Bosni i Hercegovini svaki narod - doduše nisu svi u tome podjednako uspjeli - ima svoju državu.

Velika je iluzija da su sa raspadom bivše Jugoslavije narodne države tek stvorene; upravo obratno, država je zadržala svoje pravo da bude narodna, da u svom gvozdenom zagrljaju birokratskog aparata drži čitavo društvo.

Ali, reći će neko, nema više jedne, državne ideologije i jedne, državne partije. Prema tome, takva država nipošto više ne može biti totalitarna. Sada se vidi da smo propustili nešto važno u našem opisu nedavne prošlosti. Nedostajala je čarobna riječ - identitet.

Kada država o svemu vodi računa i pojedinca usmjerava držeći ga za ruku, onda je država zadužena za identitet svakog njenog građanina. Opet nalazimo sasvim živom, i to kod nacionalista, vrijednu, možda najvredniju socijalističku tekovinu: sva politika je državna, a državna politika je, prije svega, politika identiteta.

Upravo etnonacionalizam predstavlja državnu politiku narodnog identiteta. Kada se malo bolje pogleda, malo stvari je propalo s prethodnim režimom, a i nisu bile svakako najvrednije.

Pogledajte samo koliko i danas narod očekuje od države. Nije to samo zato što mnoge stvari za njega može samo država uraditi, nego zato što je narod svoj identitet već unaprijed prepustio državi.

Koliko su to pretjerana očekivanja najbolje se vidi po nikakvim očekivanjima od civilnog društva, po gotovo potpunom nedostatku pouzdanja građana u svoje vlastite snage. O takvom shvaćanju vlasti Kant je imao veoma loše mišljenje. Vrijedi ga navesti:

"Vlast koja bi bila izgrađena na principu dobrohotnosti prema narodu, kao što je očeva prema deci, tj. očinska vlast (imperium paternale) u kojoj su podanici prisiljeni da se ponašaju pasivno, kao nedorasla djeca koja ne mogu razlikovati šta im je korisno i štetno, nego moraju čekati kako na sud poglavara države o tome na koji način oni treba da budu srećni tako i na poglavarevu dobrotu da on hoće njihovu sreću: takva vlast je najveći despotizam koji se može zamisliti."

Treba dobro čuti ovu pouku. Kod nas se misli da je despot loš čovjek koji ne brine o narodu. Zato naš narod od politike očekuje da iznjedri dobrog čovjeka koji će o njemu napokon brinuti. Međutim, Kant u najgori despotizam uvrštava i dobrog vođu koji brine o narodu.

Zapitajmo se nazire li se kraj postojećem režimu koji s vremena na vrijeme samo naizgled propadne. Kada će se istrošiti naše vjerovanje u narodne države i državne politike identiteta?