Datuma: 15.01.2006
Piše: Sead FETAHAGIĆ

S mržnjom u Evropu

Prije izvjesnog vremena javio mi se naš čovjek sa šarafa. To je ono mjesto na školskom globusu gdje je zašarafljeno to školsko učilo. Dakle, čovjek mi se javio sa Sjevernog pola, gdje na nekoj norveškoj naftnoj platformi zarađuje za život. Ovim hoću da kažem kako naših ljudi ima svugdje, pa i tamo gdje se čovjek nikako ne bi mogao nadati. Naši ljudi raštrkani po cijelom svijetu, otišli, pobjegli, istjerani, snalaze se na razne načine, ali im je svima jedna zajednička osobina da čeznu za svojim krajem, da sanjaju svoj zavičaj.
Nekako bi ti iseljenici pomogli svom rodnom kraju, pa to najčešće čine naopako. U velikom broju su se okupili u jednonacionalne klubove, pa otamo savjetuju kako bi trebalo urediti Bosnu i Hercegovinu. A zapravo ta nacionalna udruženja su krajnje šovinistička, iz tih utvrda sikću na ostala dva naroda. Znamo da su u ovom ratu u prvim redovima često bili ostrašćeni ratnici koji su došli iz inostranstva, posebno ih je volio Franjo Tuđman, kao Gojka Šuška ili Antu Gotovinu. Ne znam zbog čega su ti nacionalistički borci ostrašćeniji od ovih ovdje. Možda ima uticaja daljina od rodne grude.
Nedavno me je u pismu iz američke hladovine napao nekadašnji televizijski snimatelj iz Mrkonjića Ibrahim Halilović. Njemu su stravični ratni zločini jedina briga, pa me na pasja preskakala psuje što se zalažem za pomirenje, što se u tom smislu slažem sa Jakovom Fincijem, kojeg pomenuti Ibro blati bez pardona. Nigdje mi nećemo doći ako slušamo glasove ovakvih Ibrahima, kojih ima na svim stranama. Svi bi oni da se i dalje održavaju ratne tenzije, da se ne družimo s pripadnikom druge nacije, da svakodnevno imamo na umu njihove zločine. Nipošto ne govorim o tome da treba zločine zaboraviti, ali treba naći mjeru, ne možemo sa zločinom u mislima provesti ostatak života. Osim toga postoje institucije i organizacije koje imaju zadatak da istražuju zločine i zločince privode sudu pravde.
Stalno se pitam zašto ista prava na izborima imaju oni nekadašnji moji sugrađani koji su se udomili u drugim državama, pristali da žive pod vlašću nekih tuđih državnika? Oni glasaju na izborima u mojoj zemlji, a žive u tuđoj, daleko od naših prava i obaveza. Njihov glas nema nikakvog uticaja na sadašnji njihov status, a ima na moj. Oni iz daleka biraju meni vlast.
Ovih dana je podignuta hajka da se opozove diplomatski status Novaku Kilibardi, koji je u ratnom vremenu čvrsto stajao uz Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića. Ovog puta me ne interesuje ovaj diplomata Srbije i Crne Gore, njegov životni put od ultranacionaliste do preobraćenog protivnika srpskog nacionalizma, što je rijetkost na ovim prostorima. Zanimaju me oni koji su naknadno podigli hajku, jer pomenuti diplomata u Sarajevu boravi već pet godina, još od doba kada je na vlasti bio Alija Izetbegović. Ti koji su krenuli u progon čovjeka uglavnom su državljani druge države, kao što je Šeki Radončić iz Podgorice i studenti Sandžaklije. Naš čovjek Bosanac i Bošnjak zna da prašta, a ove gostujuće patriote nepomirljivi su borci za svoju naciju.
Ostala mi je duboko urezana slika s televizijskog ekrana na samom početku rata, kada jedan Sarajlija nosi na rukama ranjenu kćerku. Reporter ga pita šta bi uradio onome koji je s brda pucao u njegovo dijete. Čovjek je odgovorio da bi s njim popio kafu i pitao ga zašto je pucao u njegovu kćerku! Čovjek sav u suzama, očajan, nema u sebi mržnje, nego rezignacije, nerazumijevanja.
Stoga ne mogu da razumijem mog kolegu i drugara Marka Vešovića, koji godinama ispisuje jedan te isti tekst pun mržnje prema zločincima. Biti neprestano toliko opsjednut tim strašnim ratnim zbivanjima, stalno pretakati jednu te istu misao kako je zločinac monstrum i nečovjek, to mora da utiče na psihu. Biti strastven u pljuvanju neljudi, ponekad mi više govori o Marku nego o tim zvijerima u ljudskom obliku. Vokabular kojim se Marko služi nimalo nije dostojanstven, nego je nasuprot đilkoški i vulgaran. Pišući o tim ljudima Marko im i imena izvrće ruglu, što nije primjereno jednom civiliziranom čovjeku. Pa tako je i u hajci na Kilibardu Vešović došao na svoje, pa riga uvrede, pa psuje bez psovke. Ne znam kako da odbranim Marka Vešovića od njega samoga.
Iz inostranstva, od mnogih državnika, od funkcionera u međunarodnoj zajednici, stalno nam dolaze signali da moramo ići ka pomirenju i toleranciji. Iz inostranstva od naših ljudi u dijaspori često nam dolaze znaci da mržnja nije prevladana, pa u ime patriotizma podgrijavaju ratne netrpeljivosti. S mržnjom u glavama teško ćemo u Evropu.