Datuma: 20.01.2006
Piše: Almedin Šišić

Prava djeteta

Trebalo je da prođe deset godina da se državne vlasti, pritisnute pokretanjem istrage Državnog tužilaštva, udostoje institucionalno i do kraja uključiti u pitanje protuzakonitog usvajanja bh. djece u Italiji.

Vjerovatno će trebati proći još dugo vremena da roditelji djece koja su 1992. godine iz ratnog Sarajeva izmještena u Italiju saznaju kakva je sudbina njihovih potomaka jer im je to do danas onemogućeno.

Sastavljajući djeliće mozaika i plašeći se najgoreg mogućeg scenarija (prodaje djece), neki od roditelja (Uzeir Kahvić i porodica Osmanović, Abid i Silvana) 2003. godine odlučili su tužiti Federaciju i državu BiH instituciji koja se danas zove Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH. U septembru 2004. godine, ova komisija je kroz mnoštvo zaključaka naredila državi da "bez odlaganja osigura informacije o tome gdje se njihova djece nalaze, kakav je njihov status, te da osigura kontakt roditelja s njihovom djecom".

Kada je uvidio da država poštuje ovu naredbu jednakom predanošću kakvom već godinama poštuje i građane ove države, Uzeir Kahvić se odlučio na krajnju mjeru: pojedince i institucije tužiti Državnom tužilaštvu.

Iako je priča mnogima poznata, iznimno je bitno podsjetiti na osnovne detalje koji su prethodili dugogodišnjoj pravnoj bici roditelja s bh. i talijanskom državom. Posredstvom Dječije ambasade "Međaši", čiji je generalni sekretar u to vrijeme bio Duško Tomić, u julu 1992. godine iz Sarajeva je izmješteno pedesetak štićenika bivšeg Doma "Ljubica Ivezić" (sadašnji Dom "Bjelave"). Naizgled humano djelo nekoliko godina kasnije pretvorilo se u opravdane sumnje roditelja da su pojedinci možda omastili brkove u cijeloj priči i zaradili na izmještanju mališana. Tim prije što je i Komisija zaključila "da pristanak roditelja čija su djeca izmještena nikada nije dobijen", a ekspertni tim Vijeća ministara 13 godina kasnije utvrdio da su organizatori izmještanja napravili "određene propuste".

U svemu, upozoravaju u Tužilaštvu BiH, i Italija igra prljavu igru. Iako u Konvenciji UN-a o pravima djeteta piše "da sva djeca imaju pravo da poznaju svoje roditelje i da ih oni podižu, ako je ikako moguće", talijanski posvojitelji su putem države upravo iskoristili činjenicu što je riječ o štićenicima doma za nezbrinutu djecu. Biološkim roditeljima nikada nije omogućen bilo kakav kontakt s njihovom djecom, jer talijanski zakon isključuje takvu mogućnost prilikom i nakon postupka usvajanja.

Jedna je stvar biti lopov i kriminalac, pljačkati svoj narod i otimati mu "iz očiju", a sasvim druga biti najmorbidniji ratni i postratni profiter i prikazati cijelu stvar kao humano djelo. Bez prejudiciranja, činjenica da se Tužilaštvo BiH diglo na noge i da istražuje i ulogu desetak bivših i sadašnjih dužnosnika i organizatora izmještanja djece daje nam za pravo da se nadamo da roditelji neće ostati uskraćeni za istinu samo zato što su slabijeg imovinskog stanja. Tužilaštvo treba pokušati ispraviti nebrigu i indolentnost države i ne dozvoliti da ovi roditelji budu kažnjeni jer poput mnogih nisu bili u mogućnosti napuniti svojoj djeci džepove stranim valutama i tokom rata u BiH patriotski ih skloniti u svijet da se školuju.