Datuma: 20.01.2006
Piše: Ugo Vlaisavljević

Ustavno komešanje naroda

Sada je već svima jasno, duboki nemir koji je već odavno zahvatio ovdašnje narode nema izglede da napokon prestane. Mučni pregovori političkih predstavnika sva tri naroda i njihov jalovi rad na ustavnim reformama opet su nas mogli uvjeriti da je naša društvena i politička stvarnost zapravo stvarnost bolnog komešanja čitavih naroda.

Takvo stanje se ne da sakriti niti opovrći ne manje jasnim uvidima da su pri tom politički predstavnici gotovo nimalo zbunjeni u svojim stavovima ili da je većina svakog naroda postala ravnodušna prema politici.

I razočarani običan svijet i samouvjerene vođe, svi su oni ipak htjeli-ne htjeli uključeni u veliko komešanje narodâ ove zemlje. Kao teški bolesnik na postelji, čini se da ovi narodi ne mogu nikako da se namjeste, da se postave u neki položaj koji bi im donio olakšanje.

Možda bi bilo teško naći još neku zemlju u kojoj su narodi izgubili svoj položaj na tako čudan način, toliko dugo vremena, s tako malo izgleda da ga ponovo pronađu.

Kako to narodi zauzimaju položaje, nalaze svoja mjesta u svijetu? To treba učiti upravo od naših naroda koji nikako da nađu svoje mjesto u stvarnosti. Prateći stanje dubokog nemira od kasnog, propadajućeg poretka radničkog samoupravljanja, moglo bi se reći da narodi svoj položaj zauzimaju prije svega prema drugim narodima, a da taj položaj ustanovljuju prema dvjema ravnama koje stvarnost čine stvarnošću.

Na jednoj strani je fizička stvarnost: teritorija, a na drugoj simbolička stvarnost: zakon. Pad socijalizma je sobom donio grčevitu potrebu tražanja svog mjesta i na zemlji i u zakonu. Kraj rata je osvanuo sa narodima koji su kao "većinski narodi" ponovo našli i oteli, vojnim pohodima prisvojili, svoje teritorije.

Takve nacionalne teritorije prije rata nisu postojale niti su mogle postojati, a vjerovatno su bez rata teško mogle i nastati. Jezovita sjena ratnog stradanja i zločina lebdi nad svakim mjestom na kojem se smjestila većina jednog naroda. Iako su možda već postala nepovratna mjesta nacionalne ukorijenjenosti, to nipošto nisu mjesta spokoja. Njih i dalje pohode i mrtvi i živi posjednici sa drugačijim tapijama, ali nesumnjivo vjerodostojnim, potražujući svoje vlasništvo nad tom istom zemljom.

Gledajući bjesomučnu borbu za narodno pravo nad zemljom, a "duboko ukorijenjeni" narodi u doba etno-nacionalizma polažu takvo pravo nad zemljom, moglo bi se reći da je u Bosni i Hercegovini danas sva zemlja oteta ili, tačnije, preoteta od onih koji nad njom nisu nikada mogli polagati isključivo pravo. Borba za zemlju je borba za neprikosnoveno pravo nad zemljom. Ratno prisvajanje zemlje nipošto nije dovelo do kraja komešanje naroda: ostalo je još neophodno ustanoviti pravo nad "svojom zemljom". Samo najviši zakon daje nekom narodu pravo na zemlju. Ustav ustanovljuje takvo pravo.

Narodi koji su se domogli svoje zemlje sada traže svoj vlastiti ustav. Zato tekući poslovi na pravljenju ustava još pripadaju ratnom zaposjedanju nacionalnih teritorija. Rat se samo preselio u simboličku stvarnost zakona, jer se pokazalo da se u doba vladavine zakona zemlja može posjedovati samo "s pravom" ili nikako.

Prvi ustav koji je donio mir ovoj zemlji pružio je pravo nasilnom zaposjedanju teritorija. Time je unesen najveći nemir među ovdašnje narode, jer podjela zemlje nije bila podređena zakonu nego je zakon bio podređen podjeli zemlje. Zakon podređen stvarnosti, koja je uvijek ponajprije stvarnost zemlje, ne može biti dobro postavljen u svojoj vlastitoj, simboličkoj stvarnosti.

Takve iznutra poremećene, u sebi samima loše postavljene zakone poznajemo kao više ili manje "prirodne zakone": zakone jačega. Najvjerodostojnija provjera zakona pred samim sobom je njegovo preispitivanje pred ljudskim pravima.

Kao što narodi moraju ustanoviti svoju stvarnost pred zakonom, ali i zemljom, tako i zakoni moraju postaviti svoje članove prema zahtjevima simboličke stvarnosti koja je sama stvarnost ljudske slobode i pravičnosti.

Kod nas se još sasvim malo zna kolika je u ovom ustanovljavanju zakonitosti zakona uloga ljudskih prava. To je najviše zbog toga što nas je novija istorija uvjeravala da je najviši zakon onaj zakon koji sebi narod daje.

Taj zakon, kako se vjeruje, ne može biti pogrešan, jer ga sam narod sebi daje. Tekući rad na ustavnim reformama podgrijava takvo uvjerenje, jer se sada smatra da su bosanskohercegovački narodi napokon dobili priliku da poslije "nametnutog ustava" sebi daju svoj vlastiti zakon.

Međutim, pokazalo se da su njihovi predstavnici ponovo pokrenuli rat oko prava na posjedovanje zemlje. Koliko će njima, ali i preovlađujućem javnom mnjenju, trebati da shvate da ustav u višenacionalnoj državi nikako ne može biti "narodni", nekakav čvrsti izraz "istorijskog opredjeljenja našeg naroda"? To je za većinu sasvim dovoljan razlog da pluralizam u svojoj zemlji ne smatraju vjerodostojnim ili da žele da ga uklone.

Važnu pouku o prirodi zakona pokazuje nam ćorsokak u koji je zapalo stvaranje "narodnog ustava". Ova pouka se može lako dokučiti ako je povežemo s onim uvidima koje su u novijoj pravnoj i političkoj teoriji pružili istraživači koji su se bavili "velikim preobražajem" koji se dogodio u modernom dobu sa ustanovljavanjem zakona koji imaju demokratski legitimitet, koje je narod sebi pružio i nametnuo.

Ovaj preobražaj se može tumačiti kao otkriće o neumitmom povlačenju zakona pred voljom onih koji su ga donijeli, kao njegovo uzmicanje i uskraćivanje "narodnoj volji". Dakako, od početka modernog zakonodavstva, zakon je morao moći zauzdati volju onih koji su ga donijeli, ali se na kraju pokazalo da zakon prethodi svakoj narodnoj volji i da nipošto nije njen plod.

Pokazalo se da je zakon utoliko bolje postavljen ukoliko manje odražava stvarne odnose, a to su odnosi posjedovanja: kapitala, zemlje, resursa, itd. Dakle, ukoliko je manje zakon jačega, pa bila to i većina naroda. Ukoliko danas zakonitost zakona pouzdano ispitujema pred ljudskim pravima, to onda znači da se pravo pojedinca i manjine postavlja iznad naroda i većine. Tako postavljeno pravo pojedinca otkriva donedavno nečuvenu stvar: nezakonitost ustava!

Kada se kao najviše pravo naroda pokazuje pravo na vlastitu zemlju ruši se zakonitost ustava. Naprotiv, iz samog zakona se mora odrediti pravo na zemlju. Sada nam se pred očima ruši legitimitet zakona na koji smo bili naučili: a to je prije svega postignuće narodnooslobodilačke borbe: narodna pobjeda.

Ako se bude dovoljno insistiralo na ljudskim pravima umjesto na žrtvama bićemo možda prvi put u prilici da vidimo da ratno iskazivanje narodne volje nije temelj poslijeratnog poretka: da na zakonima neće biti ratnih ožiljaka.