Datuma: 24.01.2006
Piše: Anton Kasipović

Projektanti avanture

Ako se slušaju izjave koje ovih dana skupštinsku većinu prebacuju sa jedne na drugu stranu dijametralno suprotstavljenih koncepata narodni poslanici postaju smješniji od onih koji ih već dugo imitiraju. Bojim se da bi duhoviti vispreni momci iz Prijedora i njihov projekat "Bez pardona" uskoro mogli ostati bez posla.

Međutim, ne može se pobjeći ni od nesporne činjenice da nam je stvarnost često smješnija od satiričnog rakursa prema ovdašnjem realitetu. Ako je sve to u stvari smiješno. Ili smo se samo navikli da se onom što se u svijetu odaziva na sasvim drugačije ime i prezime mi ovdje smijemo.

Karakteristično je i to da se sa različitih strana, a bez ikakvog ustručavanja, jasno i glasno govori o kupovini poslanika, dakle kupovini njihovog mišljenja i stava. O etičnosti koja je najčešće potpuno besmislena kategorija u kontekstu politike zaista neću govoriti.

Naravno da će predstojeća posebna sjednica Narodne skupštine Republike Srpske pokazati u čijoj jednačini "sa zadanim rezultatom četrdeset i dva" obruči stoje kako treba, te da drži vodu.

Kako sada stvari stoje, matematika je posrnula pred političkim pristupima.

Nameće se i pitanje: da li to zaista radi berza na kojoj se trguje mandatima, uvažavajući sve recepte i manire ovakvog načina poslovanja. Otuda valjda i Bukejlovićeva izjava: Danas imamo većinu. Znači dnevni izvještaj. A sutra?

Sutra ćemo već vidjeti.

Ukoliko je i dio ovakve procjene tačan, časni, čestiti i pošteni poslanici bi se morali upitati šta to u stvari rade u društvu s onima koji svoj stav svakodnevno iznose na kantar na političkoj pijaci.

Ono što je ipak nesporno je činjenica da SNSD ima potpise.

Opozicija dakle ne špekulira. Elementarno poštovanje same Skupštine, a u širem smislu riječi i parlamentarizma neminovno oslonjenog na demokratske temelje podrazumijeva da se poslanička odluka mora poštovati ma koliko se dopadala ili ne dopadala (bilo kojoj) aktuelnoj vlasti.

Dakle, unatoč mahanju većinom gotovo je izvjesno da Skupština Vladi ne vjeruje. Na stranu epizodne situacije, naravno bez potcjenjivanja tog pitanja, kao što su budžet ili ekonomska politika. Nepovjerenje je očigledno mnogo dublje i ono seže do temeljnog pitanja koje, uz sav rizik pojednostavljivanja, glasi: može li se s ovako uzdrmanim kabinetom dalje uprkos i činjenici da su recimo ministarstva finansija i prosvjete dosta toga uradila.

Izvjesno je takođe da se, uostalom to kaže i zakon a i svi akti koji reguliraju rad Vlade, težište prenosi na onog u čijim je rukama mandat. Specifičnost situacije u Republici Srpskoj je da mandat za sastav nove vlade, ukoliko se aktuelnoj zaista uskrati povjerenje, mora dati opozicionoj partiji. Odgovor na rješenje evidentne krize mora ponuditi predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić. U mandatu koji teče već je imao situaciju da su kabinet, svakako uz nužne dogovore, kreirali iz PDP-a. Međutim, boru više na čelu, moguće je, stvara situacija u kojoj bi Vladu RS ponudio i vodio opozicioni SNSD.

Odgovorom na ovako pretpostavljenu situaciju Čavić će u stvari izravno morati odgovoriti da li je, u prvom redu, predsjednik stranke ili Republike.

U pravom povodnju kafanskih i drugih analiza kao jedna od mogućnosti ovih dana najavljuje se već viđeno mandatarenje. Već smo uostalom viđali situacije u kojima je i sastav kabineta kao ekspoze bio na ceduljicama kojih bi se postidjeli i učenici završnih razreda osnovne škole. Sjećamo se da su se ljudi telefonom javljali i preklinjali da ih se izostavi sa džepnih spiskova. To je vrijeme poznato kao avantura Miljuš, kojeg je Dragan Kalinić najavljivao kao - cunami.

Dragan Čavić je stekao, s akcentom na stekao, predsjednički autoritet na najkrupnijim reformskim pitanjima za koja se ovdje obično kaže i da su bolna. Uvođenjem te, gotovo redovno emotivne poštapalice najčešće je davana dimenzija više. Upravo zbog toga se čini gotovo nevjerovatnim da bi se Čavić mogao odlučiti na političku avanturu svojstvenu nekim njegovim prethodnicima, a koja je od samog starta bila lako prepoznatljiva kao izvjesno krnjenje digniteta parlamenta.

I površna analiza Čavićeve političke karijere od briljantnih poslaničkih nastupa, pa do novijeg prepoznavanja uloge i značaja svjetskih centara moći i nužnosti provođenja reformi uvjerava da oni koji mu preporučuju avanturu umjesto ozbiljnog predsjedničkog rakursa gube vrijeme.

Takođe, izvjesno je da Dodik ne može imati lične motive da bude ovo što je već bio. Najave koje se mogu čuti iz SNSD-a, a to je da u kabinet uđu definitivno najbolji ljudi koje imaju, uvjeravaju da se građani Republike Srpske mogu uzdati u gotovo već zaboravljenu nadu s kraja sada već prošlog vijeka.

Kvalitet koji je takođe veoma važan je što bi zakonom predviđeno vrijeme za rješavanje ovog pitanja osujetilo curenje energije i angažmana. Izvjesno je da bi se i šefovi političkih partija iz Republike Srpske sa raščišćenim entitetskim političkim terenom mogli bolje i potpunije angažirati na pitanjima važnim za Bosnu i Hercegovinu. Zar smo zaboravili da još i te kako ima posla u vezi s ustavnim promjenama ili da počinju pregovori o stabilizaciji i pridruživanju.

Uvjeren u Čavićevu ličnu sklonost legalnom i svijest o nivou predsjedničke odgovornosti zaista smatram da on zaista čeka da vidi koja to opcija ima iza sebe političku volju. Na kraju krajeva, elementarna matematika pokazuje da je sve što je ostvario u toku reformi i te kako upitno ukoliko, zbog bilo kojeg razloga, zagazi u avanturu. Na kraju krajeva, SDS je upravo tako, a pod Čavićevim predsjedavanjem, počeo pokazivati novo lice na koje se svijet navikava. Preluksuzno bi bilo po volji projektanata avanture svemu ovom pretpostaviti bilo koju fotelju ma koliko neko na nju navikao.