Datuma: 25.01.2006
Piše: Nataša Krsman

Prag tolerancije

Novinski naslov "Radnici šest godina nisu primili platu" dovoljno je šokantan i bez čitanja ostatka teksta. Međutim, da od toga može gore pokazaće upravo tekst ispod naslova, jer ti radnici su rudari u rudniku mrkog uglja! Nemoguće je zamisliti da se neko svakog jutra spušta u utrobu zemlje i mukotrpno iskopava ugalj i to bez pare i dinira.

Entuzijazam?! Ni Titovi udarnici i neimari ne bi se toliko žrtvovali za dobrobit mlade socijalističke države u kojoj su radnici i seljaci vlasnici svega. Rudnik Kamengrad nadomak Sanskog Mosta u kojem dvadeset i šest rudara mukotrpno iskopava ugalj je privatizovan, a direktor smješten u toploj kancelariji kaže kako su radnici prihvatili takvo stanje i "zajednički se trude da kolektiv podignu iz mrtvih".

Zaista je čudna pishologija ovdašnjih ljudi. Za plaćen topli obrok i prevoz osam časova kopaće ugalj i vraćaće se umorni kućama gdje treba da nahrane djecu i državi plate sve obaveze kao što svaki čestit građanin radi.

Možda je motivacija u činjenici da je baš taj rudnik mrkog uglja nekada zapošljavao više od hiljadu ljudi i bio pokretač razvoja cijele regije. Da li se u znak sjećanja na stare dane ili u nadi da će jednom biti isto tako tih 26 rudara spušta duboko pod zemlju? Da li napaćeni dugogodišnjim nazadovanjem i stagnacijom oni kao nojevi zaranjaju glavu u pijesak ignorišući svijet oko sebe? Valjda bi logično bilo napustiti sve i odmah otići u nadležno tužilaštvo gdje će uz naplatu zaostalih plata tražiti i odštetu za pogaženo dostojanstvo. Na ovakav korak trebalo bi da ih uputiti prvo sindikat. Ali sindikalci vjerovatno i ne znaju da ima takvih radnika. Sindikalne vođe uglavnom se bave zakonskom regulativom i to kada javna rasprava prođe, a zakon samo što nije izašao iz skupštinskih klupa. Koliko je granskih sindikata javno pokrenulo pitanje kriminala u svojim granama? Sindikalne vođe, osim onih koji su u samom vrhu, obično ne žele da se javno eksponiraju jer tako čuvaju svoju glavu, svoju dnevnicu, svoj paušal ili bilo šta drugo što može biti njihovo vlasništvo.

I kako radnici ćutke trpe sindikalne vođe, tako i građani trpe političko vođstvo smješteno u mnogobrojnim institucijama države, entiteta ili lokalne uprave. Ovdje se sve dešava pod maksimom: Tako je, valjda, moralo biti.

Neko nam je nametnuo rat, neko nam je dogovorio mir, lopova je uvijek bilo i biće, takvi su svi oni na vlasti, ljekarima i advokatima uvijek se davalo, nek' je samo živa glava i zdravlje je najpreče... Niko se ne zna utješiti kao onaj kojem je najteže.