| Datuma:
25.01.2006
Piše: Nataša Krsman
Prag tolerancije
Novinski naslov "Radnici šest godina nisu primili platu" dovoljno je šokantan i bez čitanja ostatka teksta. Međutim, da od toga može gore pokazaće upravo tekst ispod naslova, jer ti radnici su rudari u rudniku mrkog uglja! Nemoguće je zamisliti da se neko svakog jutra spušta u utrobu zemlje i mukotrpno iskopava ugalj i to bez pare i dinira.
Entuzijazam?! Ni Titovi udarnici i neimari ne bi se toliko žrtvovali za dobrobit mlade socijalističke države u kojoj su radnici i seljaci vlasnici svega. Rudnik Kamengrad nadomak Sanskog Mosta u kojem dvadeset i šest rudara mukotrpno iskopava ugalj je privatizovan, a direktor smješten u toploj kancelariji kaže kako su radnici prihvatili takvo stanje i "zajednički se trude da kolektiv podignu iz mrtvih".
Zaista je čudna pishologija ovdašnjih ljudi. Za plaćen topli obrok i prevoz osam časova kopaće ugalj i vraćaće se umorni kućama gdje treba da nahrane djecu i državi plate sve obaveze kao što svaki čestit građanin radi.
Možda je motivacija u činjenici da je baš taj rudnik mrkog uglja nekada zapošljavao više od hiljadu ljudi i bio pokretač razvoja cijele regije. Da li se u znak sjećanja na stare dane ili u nadi da će jednom biti isto tako tih 26 rudara spušta duboko pod zemlju? Da li napaćeni dugogodišnjim nazadovanjem i stagnacijom oni kao nojevi zaranjaju glavu u pijesak ignorišući svijet oko sebe? Valjda bi logično bilo napustiti sve i odmah otići u nadležno tužilaštvo gdje će uz naplatu zaostalih plata tražiti i odštetu za pogaženo dostojanstvo. Na ovakav korak trebalo bi da ih uputiti prvo sindikat. Ali sindikalci vjerovatno i ne znaju da ima takvih radnika. Sindikalne vođe uglavnom se bave zakonskom regulativom i to kada javna rasprava prođe, a zakon samo što nije izašao iz skupštinskih klupa. Koliko je granskih sindikata javno pokrenulo pitanje kriminala u svojim granama? Sindikalne vođe, osim onih koji su u samom vrhu, obično ne žele da se javno eksponiraju jer tako čuvaju svoju glavu, svoju dnevnicu, svoj paušal ili bilo šta drugo što može biti njihovo vlasništvo.
I kako radnici ćutke trpe sindikalne vođe, tako i građani trpe političko vođstvo smješteno u mnogobrojnim institucijama države, entiteta ili lokalne uprave. Ovdje se sve dešava pod maksimom: Tako je, valjda, moralo biti.
Neko nam je nametnuo rat, neko nam je dogovorio mir, lopova je uvijek bilo i biće, takvi su svi oni na vlasti, ljekarima i advokatima uvijek se davalo, nek' je samo živa glava i zdravlje je najpreče... Niko se ne zna utješiti kao onaj kojem je najteže.
Koliki je prag tolerancije prosječnog balkanskog paćenika to ćemo vjerovatno tek vidjeti. Problem je ako nam sociolozi objasne da se nakupljeno nezadovoljstvo i gnjev ispoljavaju kroz povremena krvoprolića, te se svakih pola vijeka ovdje desi neki "tragični sukob". |