Datuma: 27.01.2006
Piše: Ugo Vlaisavljević

Razvoj državotvornog naroda

Danas gotovo svi u horu kažemo, zajedno sa našim političkim neistomišljenicima, pa i ogorčenim neprijateljima, da država mora biti pravna država.

Čini se da niko nije protiv takve države. Međutim, cjelokupna vladajuća politika, u gotovo svim njenim partijskim bojama i nijansama, i dalje čvrsto vjeruje u narodnu državu.

Država je obećana narodu. Svaka partija to čini svome narodu. Jedan narod jedna država. Nema čvršćeg uvjerenja u ovdašnjim politikama od uvjerenja da je glavna zadaća politike da se svome narodu pruži, napokon, država koja će biti uistinu njegova.

Kod nas se čvrsto vjeruje u politički razvoj naroda koji se vidi kao etatizacija naroda: država postaje sve više narodna, a narod sve više sebi prisvaja državu.

Otkako je došao do svog političkog izraza, do mogućnosti da stvara svoju sopstvenu politiku, "naš narod" je postao "državotvorni narod". Politika se, prije svega, razumijeva kao aktivnost pravljenja države. Istinska politička sloboda se ne shvaća drugačije: svaki narod treba da razvija svoju državu.

U sredinama sa dugom liberalno-političkom tradicijom naše popularno vjerovanje da država donosi slobodu može izgledati sasvim neobično. Po tome se vidi koliko pripadamo tzv. trećem svijetu i njegovoj politici dekolonijalizacije.

Kao što su se juče svi veliki politički borci ovog podneblja herojski borili za svoju državu, tako se i danas narodni poslanici u političkim arenama čitavim svojim bićem zalažu za "našu državnu stvar".

Nije ovdje samo problem što se pravom politikom smatra jedino državna politika, a da se na civilno društvo i ne gleda, nego što je sva takva politika gotovo isključivo državotvorna (ili da kažemo narodna, svejedno).

Političari su kod nas "ljudi od države", u najdoslovnijem smislu riječi, pa stoga uglavnom dijele isti mentalitet "državnih službenika". Kada kažu da služe narodu, a to rado naglašavaju, onda oni hoće reći da "služe državi".

Najčešće ili gotovo nikako ne služe oni postojećoj državi, jer svi vjeruju u politički razvoj i svoju ulogu u njemu, nego nekoj budućoj državi, čiji nacrt nose u svojim glavama, a koja će biti toliko razvijena i jaka da će u njoj narod biti potpuno slobodan.

Samo suverena država spasava narod. Treba sasvim ozbiljno sagledati lokalnu političku situaciju - pri tome upućujem pogled na čitav prostor nedavno oslobođenih naroda i uspostavljenih suverenih državica - s obzirom na ovo samorazumljivo povezivanje slobode naroda i suvereniteta države u gotovo svim popularnijim političkim gledištima. Usprkos dugogodišnjem odsustvu imperije, treba vidjeti da se nalazimo u tipičnom postkolonijalnom stanju.

Nije li za ovu politiku koju smo u njenoj suštini odredili kao državotvornu tako nešto kao decentralizacija države potpuna besmislica? Pa ipak, u Bosni i Hercegovini je ova tačka odavno stavljena na dnevni red.

Gotovo svi političari se slažu da je ovaj ili onaj vid decentralizovane državne vlasti neophodan. Doduše, neki od njih misle da se to može postići samo nakon odlučnog jačanja centralnih institucija državne vlasti.

U teorijskoj političkoj misli se, najkraće rečeno, smatra da decentralizacija državne vlasti služi većoj slobodi naroda. Ali pročitana u lokalnom kontekstu samorazumljivog povezivanja narodne slobode i države, ova postavka znači da svaki narod treba da dobije što više svoje državne vlasti. Nije čudo da kod nas onda postoji duboki spor oko smisla i svrhe decentralizacije državne vlasti.

Političari "većinskog naroda" će osporavati da to znači umnožavanje centara državne vlasti ili slabljenje centralne vlasti. Političari manjinskih naroda će u tome vidjeti šansu ostvarenja svojih (državotvornih) politika unutar "zajedničke države", pokazujući spremnost da prave "države u državi".

Ne trebamo se zavaravati oko prave potrebe za decentralizacijom države. U ovakvom stanju rasplamsanih državotvornih politika i oslobođenih naroda takva tema se nikada ne bi pojavila na dnevnom redu da nije tjeskobne prikraćenosti državno-političkog razvoja zbog zatečenog stanja izmiješanosti naroda na maloj teritoriji.

Presudno pitanje današnje Bosne i Hercegovine jeste da li je moguća jedna država za više naroda. Postoji duboki otpor, kako naroda tako i njegove politike, prema složenoj, višenacionalnoj državi. Višenacionalno kod nas znači, imajući u vidu vladajući oblik politike, višedržavno! Najveći problem leži u tome što na ovom tlu složena, višenacionalna država - istinska takva država, dakle, zasnovana na demokratskom pluralizmu - nije nikad ni postojala.

Neki takvu državu brkaju s nekadašnjim imperijama (koje su u načelu multietničke). Bez sumnje, Bosna i Hercegovina svoju mješavinu religija i etničkih kultura duguje tom višestoljetnom nasljeđu. Drugi misle da je bivša Jugoslavija bila uistinu složena država. Međutim, pokazalo se da je ona mogla postojati samo dok to nije uistinu i postala: samo toliko dugo dok se etničko bratstvo naroda (po kojem su oni u stvari sačinjavali jednu obuhvatniju, južnoslavensku etniju) i proletersko-klasno jedinstvo nije raspalo kao proizvod puke ideologije.

Koliki je otpor prema prihvatanju uistinu složene države, a to znači nekog oblika konsocijacije ili federalnog uređenja, najbolje se vidi kod onih političara i analitičara koji su za jedinstvenu i nepodijeljenu Bosnu i Hercegovinu.

Po uzoru na političku matricu prethodnog režima i oni osporavaju svaki razvijeniji oblik nacionalnog pluralizma, jer samorazumljivo pretpostavljaju da to neminovno vodi stvaranju više suverenih država. Uhvaćeni u mrežu svoje državotvorne politike, oni se onda opredjeljuju ili za model nacije-države i većinskog bošnjačkog naroda kao "temeljnog naroda" ili za osporavanje navodno nevjerodostojnog nacionalnog pluralizma u ime istorijski još osakaćenog i nedovoljno prepoznatog zajedničkog bosanskog identiteta.

Prema tome, na isti način kao i srpski i hrvatski separatizam, ali možda manje izričito, odbacuju mogućnost gradnje jedne države za više ravnopravnih ili "konstitutivnih" naroda.

Vladajućim politikama nasuprot trebalo bi ustrajati na gradnji države koja će, upravo kao pravna država, biti neutralna prema narodu i zakonski ograničavati njegovu slobodu.

Složena država može opstati samo kao neutralna pravna država. Nacionaliste treba uvjeriti da to neće spriječiti politički razvoj njihovog naroda niti zaustaviti gradnju nacije.