Piše: Aleksandar Sekulić

Sankcije, opet

Da li će Dragan Čavić, predsjednik Republike Srpske, i prije svega predsjednik Srpske demokratske stranke, u najbližoj budućnosti biti krunisan za despota, odluka je koju će donijeti ili neće lider PDP-a Mladen Ivanić.

Ukoliko se Ivanić ipak predomisli i odstupi od stavova koje je zauzela njegova partija te odluči da podrži Peru Bukejlovića na mjestu premijera RS, učiniće upravo to - Draganu Čaviću staviće krunu na glavu.

Mozaiku političke moći, koju je Čavić ostvario raspoređujući sebi odane kadrove SDS-a na ključne pozicije u RS, ali i BiH, nedostaje još jedino kockica koja se zove rođak-premijer, nakon što mu je izmakla ona kum-gradonačelnik.

Kombinacija u kojoj je predsjednik Narodne skupštine RS oličen u Dušanu Stojičiću, član Predsjedništva BiH u liku Borislava Paravca, i eventualni predsjednik Vlade RS u liku Pere Bukejlovića, za Dragana Čavića koji je već predsjednik entiteta, ali i predsjednik stranke, iz koje su i svi ostali pomenuti, njemu odani kadrovi, predstavlja krajnji cilj.

U ovakvom odnosu snaga, bez obzira na poražavajuće rezultate SDS-a na lokalnim izborima, Čavićeva politička moć porasla bi do te mjere da mu ne bi ostalo ništa drugo nego da bude i krunisan za suverena.

Ako se pri tome sagledaju ličnosti ključnih SDS-ovih kadrova Paravca, Stojičića i Bukejlovića te njihova moć samostalnog političkog razmišljanja i donošenja odluka, sasvim je jasno ko u njihovo ime povlači sve konce.

Sasvim je logično da eventualnu vladu neće ni slučajno sastavljati Bukejlović, nego upravo Čavić koji je u svojim rukama skoncentrisao takvu političku moć na kojoj bi mu pozavidio i Radovan Karadžić. Jer, čak ni Karadžić, zahvaljujući u to vrijeme gotovo jednako jakom Momčilu Krajišniku, pred sobom nije imao moć kakvu bi uskoro mogao da ima Čavić.

Svega toga, međutim, ne bi bilo da su se karte drugačije izmiješale. Nejasno je, naime, šta se to preokrenulo u pogledima međunarodne zajednice i zbog čega je došlo do promjene njenog stava prema SDS-u?

Malo bolji poznavaoci domaćih političkih prilika svakako će se sjetiti januara 2001. godine kada su iz vlade, koju je tada sastavljao Mladen Ivanić, morali da odu ministri Milan Ninković i Goran Popović samo zato što su bili članovi SDS-a. Zato je na prvi pogled više nego čudno što četiri godine kasnije, ne samo ministri nego premijer lično može da bude kadar SDS-a, bez protivljenja te iste međunarodne zajednice i to uz svesrdan blagoslov i pomoć visokog predstavnika Pedija Ešdauna.

Ako bi Ešdaun takav stav želio da opravda tezom o podržavanju izborne volje birača, što mu je za sada jedini argument, onda definitivno nije u pravu. Premijer iz redova stranke koja u parlamentu od 83 poslanika broji njih 26 ne odslikava volju građana. Premijer nije ni predsjednik RS niti član Predsjedništva BiH o kojima građani na izborima odlučuju direktno.

Sve, međutim, postaje mnogo jasnije kada se cijela priča vrati još malo unazad, u vrijeme kada je isti taj Ešdaun, upravo svojim odlukama, sa SDS-ove pozornice uklonio jedina dva ozbiljna Čavićeva konkurenta - Dragana Kalinića, smijenjenog predsjednika stranke i parlamenta RS, i Mirka Šarovića, smijenjenog potpredsjednika stranke i člana Predsjedništva BiH. Tim potezima upravo je i otvorio sva vrata ranije smijenjenom, tačnije, svježe rehabilitovanom Čaviću da svu vlast preuzme u svoje ruke.

Igra koju je Čavić zaigrao sa Ešdaunom, Republiku Srpsku će odvesti samo u jednom pravcu - novim i pogubnim sankcijama.

Zbog poznatog stava američke administracije prema Srpskoj demokratskoj stranci, sankcije, gore od svih do sada, su potpuno izvjesne, jer se zna da SAD ovako visoku koncentraciju SDS-ovih kadrova na ključnim političkim pozicijama u RS i BiH neće tolerisati.