Piše: Pero Simić

Austrijske zimske čarolije

Jeste li primijetili kako nam je predsjednik, nakon zimovanja u Austriji, došao sav preplanuo, odmoran, pun elana, da nastavi dalje sa Republikom Srpskom. Ali, ka devetnaestom vijeku!? Odlaskom u Austriju na zimovanje, naš predsjednik se očigledno naskijao iako mnogi tvrde da se i nasankao.

No, bliža mi je ona teorija da smo se nasankali, u stvari, mi sa njim, odmah po njegovoj inauguraciji za predsjednika Republike Srpske.

Poslije toga nema ko nas nije pokušao nasankati, ali tu "privilegiju" najviše je koristio upravo on. To što je mali diktator Čavić ovoga puta zaobišao našu Jahorinu, ne treba mu uzimati za zlo. Ko zna šta ga je primoralo na to? Možda pregovara da se Austrija pripoji Srpskoj ili eventualno da Srpska izvrši aneksiju Austrije. U, baš bi' bili mnogo jaki, Srpska i Austrija! S obzirom koliko naših sunarodnika radi u Austriji, mora da Čava želi da to pitanje potencira iznutra.

Drugi opet misle da je umjesto na Jahorinu otišao u Austriju zato što raspolaže samo eurima, a ne markama. Da ne bi mijenjao eure, mogao bi neko pomisliti da između ostalog diluje i devizama, naš mali diktator Čava odlučio se za Austriju. Ima i onih zlobnika koji opet tvrde da je naš predsjednik tamo otputovao da bi, na početku godine, sravnio kamate na nekom od svojih bankarskih računa, a usput se malo pržio na austrijskom suncu.

Znate i sami kakav je naš narod, opljačkan, praznih džepova ali zato pun duha i mašte! Pitanje, da li je putovao službenim audijem, postavljaju samo sitničari. Nećemo valjda dozvoliti da naš predsjednik, po ovoj zimi, rizikuje sa nekom škodom, golfom i slično. Drugo, on je naš predstavnik u zemlji i inostranstvu i nek' vide i Austrijanci da i mi "konja za trku imamo". Da ne bi bilo zabune, mislim i na audi i na Čavića. A bez predsjednika, ovih nekoliko dana, mi smo bili kao sluđeni. Ne znam šta bi bilo sa nama da se na zimovanju zadržao duže. Valjda smo navikli na njega, jer čini mi se niko tako lijepo kao on ne zna da lupa. I kad nas laže, on to nekako umije, da nam samo preostaje da trepćemo očima i otresamo ušima. Priču o srpskom mazohizmu, koja mi, u tom kontekstu pada na pamet, ipak ću ostaviti za drugi put.

Naš mali predsjednik nije neodgovorno otišao put Austrije. Ključeve Srpske izgleda da je ostavio mandataru i uz put rođaku, Peri Bukejkoviću. Republika je republika i ključevi se ne ostavljaju svakome. A krv nije voda. Tako smo mi, sve ovo vrijeme njegovog odsustva, ipak bili u "sigurnim" rukama druga Pere. (Inače, ozbiljno se bavim mišlju da zbog mandatara promijenim ime). I ništa nam nije falilo, jer ništa i nemamo. Za gluposti ipak nismo bili uskraćeni, bez obzira što je predsjednik bio odsutan. Za to se pobrinuo mandatar. Kad je Čava krenuo put Austrije, kažu dušebrižnici, sve je ostavio na svom mjestu. Ako je vjerovati pričama, tati Radovanu je poručio da dok je on u Austriji, ne prelazi ovamo, bez obzira što je vještičava Karla otišla tamo. Poručio mu je da se bavi zimskom idilom i poezijom pošto je jasno i njemu da Rašo sa prozom loše stoji.

Obećao mu je, kako kažu, da će i u Austriji sve vrijeme misliti na njega.

Dušebrižnici opet navode da mu je Radovan otpozdravio i poručio: "Nemoj dugo ostajati tamo!"

Prije nekoliko dana posjetio sam prijatelja, predsjednika Srbije Borisa Tadića, koga poznajem već dugi niz godina. Pošto se, zbog njegovih obaveza, nismo vidjeli nekoliko mjeseci, srdačno smo se ispozdravljali, a naumio sam da se bratski i izljubimo, kao stari prijatelji iz Miloševićevih teških vremena. U zadnjoj sekundi prijateljskog pozdrava sjetih se kako se naš predsjednik Čavić, kad god mu je trebalo da popravi i onako loš imidž, pred kamerama u Beogradu "vješao" o vrat čestitom ali i pomalo zbunjenom Tadiću, razmjenjujući sa njim "bratske" poljupce. Bilo mi je žao, ali sjetivši se Čavića ipak sam čvrsto odlučio da naš pozdrav ostane na nivou prijateljskog stiska ruke. Istina, Tadić me pitao za stanje u Republici Srpskoj. Kada sam mu rekao da je naš predsjednik otišao na skijanje u Austriju, i da, ako je po tome suditi, u Srpskoj cvjetaju ruže, Tadić, koji u rješavanju nagomilanih problema, kao odgovaran političar, nema vremena čestito ni da jede, čežnjivo me pogledao, kao da je htio pitati - "šta to bijaše skijanje?"

Nakon Čavićevih austrijskih zimskih čarolija, nas u Srpskoj vjerovatno očekuju nove vratolomije.