Piše: Slavo Kukić

Kongres iskušenja

SDP je pred još jednim kongresom. Na pitanje kako ga odrediti mnogi bi, imam dojam, bili skloni mišljenju kako je ovaj kongres potpuno različit od onoga prije dvije godine. I za to bi, što je-je, imali uvjerljive i argumente. Jer, prethodni je kongres bio izvanredan.

I to, dakako, po najmanje dva osnova. Održan je nakon neuspjeha na parlamentarnim izborima. Ali i u, što je isto tako važno, atmosferi koju je dio stranačkoga vodstva namjeravao iskoristiti za unutarstranački puč. A sve to je utjecalo i na svojevrsno podvajanje u partiji. I na njegovu radikalizaciju bukvalno do usijanja.

Na jednoj strani su bili oni koji su podržavali Lagumdžiju, a na drugoj članovi SDP-a koji su se grupirali uz mišljenje da on svoje mjesto treba prepustiti drugima. No, ni njih se, budimo pošteni, nije moglo ignorirati. Uostalom, među njima su bila i dva dopredsjednika, prvi čovjek Glavnog odbora, generalni tajnik.

Na njihovu se stranu, potom, svrstala i najtiražnija dnevna tiskovina. I to na način koji, u povijesti suvremene bh. države, nije zabilježen. Nema što lideru SDP-a iz kriznog stožera, smještenog u njezinoj redakciji, uz istodobno uzdizanje na nebesa njegovih oponenata, nije natovareno - od kriminala i rasipništva, preko udbaško-kosovskih obračuna, do nepotizma i osvjedočenog antibošnjaštva.

Ovaj se kongres, naprotiv, održava u potpuno drugačijem ambijentu. Preživljen je smišljeno izazvani raskol. Namjera je, što je-je, osujećena i u momentu kada je bila aktualna - na kongresu samom. No, privremeni pad utjecaja u biračkom tijelu se, što je i logično, nije mogao izbjeći. Ipak, uspjeh onih, koji su raskol izazvali, bio je samo trenutačan. I, što je još važnije, samo polovičan.

Stranka se, i to brže nego što se i moglo očekivati, konsolidirala. Uostalom, pokazali su to i posljednji općinski izbori. Povrat utjecaja u biračkom tijelu sporili joj nisu čak ni nacionalisti. A negdje je uspon bio izvan očekivanja i SDP-a samog. U Bihaću je, tako, ideja socijalne demokracije, i to prvi put nakon devedesetih, pobijedila. U Grudama je, u grotlu Bobanove Herceg Bosne, uzela desetak postotaka biračkoga tijela. Što, dakako, nije beznačajno.

Posebice zna li se da su u jednoj izbornoj jedinici ove općine Lagumdžijini Bobanove vitezove i potukli. Na koncu, po najnovijim istraživanjima javnog mišljenja SDP je, i to prvi put nakon više od dvije godine, ponovo ispred Alijinih sljedbenika.

Na kongresu, zakazanom za dolazeći vikend, SDP bi trebala usvojiti i novi program. Njenu prvu verziju imao sam priliku iščitavati prije više mjeseci. Nije sporno da on znači novi veliki otklon od hipoteka prošlosti. A ujedno i novi veliki iskorak na putu prema svijetu razvijene socijaldemokracije. Još konkretnije, prosječni se smrtnik, dok ga čita, osjeća kao da živi u potpuno drugoj, obećanoj zemlji. I zaboravi na moment da je u državi u kojoj je ugroženo baš sve - i pravo na život dostojan čovjeka, i elementarno pravo na biološku egzistenciju. Uostalom, i najnoviji zaključci Glavnog odbora SDP-a, kako treba omogućiti unutarpartijsku kampanju pretendenata na mjesto partijskog lidera, u uvjetima konkretne balkanske duhovne žabokrečine djeluju kao da dolaze iz nekog drugog svijeta.

No, sve to ne znači kako su prošle opasnosti i za ideju samu. Dapače. Po mojem sudu, ova se partija i na predstojećem kongresu nalazi pred iskušenjima. Uostalom, iole pažljiviji je analitičar mogao primijetiti kako zadnjih tjedana Radončićeva pljuvačnica ponovo riga otrov. U opticaju su, primjerice, kao i prethodne dvije godine, sada s još jačim intenzitetom, floskule o krnjem SDP-u. U opticaju su i žalopojke kako je pažnje vrijedna ideja osuđena na izumiranje zbog autoritarnosti vođa koje je pritišću i ne dopuštaju joj da se razmaše. A jasni su, dakako, i razlozi i namjere zbog kojih se sve to čini. Cilj je, da se ne lažemo, zaustaviti Lagumdžiju. Onemogućiti ga da nastavi kormilariti socijaldemokratskim brodom. Jer, on se nacionalistima pokazao nerješivom enigmom. Stoga, bolje svatko drugi nego on sam.

Kvaka je, dakle, u tome. Sve ostalo je samo izvedenica. A to, opet, od SDP-a traži i primjeren odgovor. Nije mi, dakako, namjera popovati. Odluka o tome tko će ga voditi pripada isključivo SDP-u i njegovu članstvu. Ako bih, međutim, bio u prilici birati, odabrao bih Lagumdžiju. Time mi ni na kraj pameti nije pomisao kako taj posao obaviti ne mogu i ostali - Marković i Pećanac. Naprotiv. I jedan i drugi godinama pokazuju kako pripadaju evropskom socijaldemokratskom miljeu. I kako posjeduju i znanja i mudrosti i upornosti da se suoče s izazovima koje takva funkcija sobom nosi.

Ne mislim, potom, ni kako je Lagumdžija nezamjenljiv. A bogme ni kako je nepogrešiv. Dapače. U nekim je situacija, primjerice, mogao odigrati i bolje nego što je činio. A učiniti bi mogao i još ponešto. Za račun političkog imidža bi, recimo, mogao potisnuti dio profesorskog. Jer, na poziciji predsjednika partije on je primarno političar.

Usprkos svemu, međutim, kako se ne složiti da je on lider kojega je, u ovom momentu, i unutar današnjeg SDP-a, teško nadomjestiti. Svaka čast i Markoviću i Pećancu. No, u odnosu na ono što njihov današnji predsjednik posjeduje kaskaju više nego su i sami spremni priznati. U pitanju je, prije svega, obrazovanost, koja zaslužuje respekt. O lucidnosti na otvorenoj sceni da i ne govorimo. S takvom teško da se bilo tko, danas i ovdje, može pohvaliti. Na vlastitoj su koži to, tko zna koliko sve puta u zadnjih godinu dana, osjetili i vladajući nacionalisti. Osporiti mu se ne može ni ugled koji posjeduje u svijetu. Uostalom, radi se o čovjeku kojeg se imenuje za prvog čovjeka visokih međunarodnih delegacija. Čime teško da će se tako skoro moći pohvaliti i netko od ostalih bh. političara. Osporiti mu se, potom, ne može ni respektabilan rejting među domaćom rajom. Kredit kod nje je zaradio na različite načine. Među inim, i suprotstavljanjem tutorstvu činovnika međunarodne zajednice u BiH. Onim, dakle, što i nije odlika domaćih političara.

Lagumdžija je, jednostavno, lider od formata. Za SDP bi, stoga, bio grijeh odreći ga se. I na njegovo mjesto - uz svo poštovanje prema dvojcu Marković-Pećanac - dovesti ljude bez karizme. I u bh. javnosti nedovoljno prepoznatljive. Opredjeljenje te vrste za SDP bi, po mojem sudu, bila medveđa usluga. A istodobno i vjetar u leđa nacionalšovinistima. Ne vjerujem kako bi im takvo zadovoljstvo bilo mudro priuštiti.