Piše: Almedin Šišić

Ugroženost

Da li će ikada u ovoj državi oni koji prije rata nisu imali, a sada imaju dovoljno i za svoju unučad, za klasičnu pljačku naroda i države i nekontolirano ratno bogaćanje odgovarati pred onima koji su barem malo imali, a sada skoro ništa nemaju?

Ovo je pitanje svih pitanja u jednoj državi koja teži da postane pravna. U ovom pitanju ugrađena je bit sociopolitičkih odnosa i borbe za vlast pozicije i opozicije u državi i entitetima od kraja rata naovamo.

Seciranje ovog pitanja na nekoliko dijelova, daje odgovore na mnoge, silne i reprizne zamjene teza o "ugroženosti naroda i pojedinaca", policijske, režimske, ovakve ili onakve hajke na "nevine" pojedince i "iskonstruisane" optužnice protiv "onih koji su branili BiH", ili onih koji su zaslužni za opstanak ovog ili onog naroda (teško se više prisjetiti čitave gomile političkih opravdanja za počinjenu ratnu pljačku i kriminal).

Stvari otprilike izgledaju ovako (ograničićemo se samo na Sarajevo i okolinu, a priča je gotovo identična u bilo kojem kutku BiH). Tokom četvorogodišnje ratne opsade grada, građani Sarajeva ličili su na žive kosture, gladni, izmučeni, promrzli i nesigurni da će preživjeti do narednog dana.

Istovremeno, organizatori odbrane grada (oni koji barem misle da su to bili), imali su nekontroliranu moć, vojnu, političku i finansijsku. Radilo se samo o pitanju morala i etike: hoće li pojedinci ukazanu "priliku" iskoristiti i postati najklasičniji ratni profiteri.

Mnogi su postali lopovi i iskoristivši položaj na temelju nikad prežvakane priče o navodnoj brizi za opstanak građana i naroda, gotovo preko noći od piljara, mesara, automehaničara ili logističara, postali "ugledni biznismeni". U godinama nakon rata uvjeravani smo da su pojedici zapravo bogati nasljednici iz situiranih porodica, a ne kriminalci koji su pokrali "humanitarni" novac namijenjen izmučenim građanima Sarajeva.

Ponekad se desi pokoji stidljivi pokušaj procesuiranja onih koji nisu ništa imali, a sada imaju sve. Ali gotovo svaki put vladajuća stranačka zaleđina (s obzirom da se uglavnom radi o pojedincima iz nacionalnih vladajućih stranaka), pokrene mašineriju takozvane fleksibilne odbrane.

Neće oni nikada direktno napasti tužioce i sve koji pokušavaju dozvati pravdu, ali će stranačkim nacionalističkim pamfletima i uvijek identičnom pričom o "hajci na jedan narod i pojedince iz tog naroda" indirektno pritisnuti pravosuđe putem podobnih medija i anonimnih telefonskih prijetnji pojedincima.

Na taj način već godinama svojim "suborcima" pokušavaju da spase živu glavu. Jer znaju da će u protivnom mnogi doći na red. Sigurno nema države u svijetu u kojoj je tako "teško" dokazati da je, primjera radi, od 11 krivičnih prijava koje za vratom ima jedan od članova Predsjedništva BiH, barem jedna utemeljena.