Piše: Pero Simić

Licemjerna igranka

Kako su se događaji odvijali proteklih dana, izgleda da je naša "bogata" Republika odlučila da odriješi kesu. Tako je, do promrzlog naroda koji dane provodi u očaju, zahvaljujući našim vladajućim "mudracima, stigla ohrabrujuća" vijest, da su upravo glavonje iz vlasti ponudile i Raši Karadžiću 50.000 maraka i zbrinjavanje njegove porodice.

Naravno, sve pod uslovom da to i zasluži. U protivnom, nema para nikom džabe, pa ni Raši. Ih!? Jedino što treba da uradi je da se preda i ponuđeno "bogatstvo" biće njegovo. Nema spora da je autor tako "duboko osmišljene akcije", uostalom kao i svih do sada na koje smo se ježili, niko drugi do mali diktator Dragan fon Čavić. Da je otišao na Isusov grob, bio bi hadži Dragan Čavić, a ovako pošto je bio u Austriji postao je fon Čavić. No ako je došlo do manjih promjena u njegovom imenu i prezimenu nemojte misliti da se nešto slično dogodilo i u njegovoj glavi. Naprotiv. Čavić u Austriju, fon Čavić iz Austrije, a nama sve teže i gore.

Planirana novčana nagrada koja je odranije najavljivana, za one haške bjegunce lošeg materijalnog stanja koji bi se odlučili na predaju, odjednom je ponuđena i Karadžiću, što treba valjda da nam sugeriše, da su Rašo i njegova porodica u krizi i da im treba pomoći. Ako neko iz vlasti zna da je Radovan materijalno krizirao, onda je za pretpostaviti da taj "neko iz vlasti" i zna gdje se krije.

Međutim, priča o potrebnoj pomoći, između ostalih, i Radovanu Karadžiću licemjerna je igranka naših mangupa iz vlasti. Uprkos priči o potrebnoj pomoći i činjenici da dobar dio našeg naroda, kome je očigledno potrebno više grupnih seansi prosvećivanja, osrednjeg pjesnika, propalog romanopisca i još goreg političara Radovana Karadžića doživljava kao nacionalnog junaka, ovaj potez naših vlasti sa 50.000 maraka Radovanu, ipak je izazvao sasvim opravdanu zbunjenost.

Ako je tako sa Radovanom kao što žele prikazati naše vlasti, mnogi su se zapitali šta je onda sa onolikim haračem koji se za Radovana i u ime Radovana skuplja već godinama po benzinskim pumpama, pilanama, ciglanama i ko zna gdje još, milom ili silom. Ako ne ide Radovanu, kome onda idu tolike pare i ko ih sve dijeli. Možda se Radovan Karadžić ne zove samo jedan čovjek već jedna grupa ljudi. Ko su ti ljudi? Da nisu možda nastavljači i čuvari tradicije bivših seratora, pardon senatora Republike Srpske kojima je Rašo džepove punio našim parama dok je Srpska grcala pod ratom i neimaštinom. Ili su to možda čuvari njegovog lika i (ne)djela. Ko će ga znati?

Uglavnom, neko nam opet prodaje maglu. Ostaje tu i jedna nedorečenost naših glavonja iz vlasti. Kako su tako jeftino procijenili Karadžića? Zar je moguće da su "veliko djelo" "našeg oca nacije" procijenili na 50.000 maraka? Zar je moguće da su zaboravili da je tu sumu, u jeku rata, u kratkim časovima odmora, koliko između dvije bitke, u beogradskim kockarnicama. Rašo je znao baciti samo na jedan broj. I to više puta. I sad su oni njemu našli da nude tričavih 50.000 maraka! Stvarno nam je ta vlast neodgovorna i po ovom bi se reklo, neodmjerena. E, sad, ima tu drugi dio priče koji možda i nije daleko od istine. Neki tvrde da je drugi znatno veći dio love obećan pod šifrom "zbrinjavanje porodice". Jer da su dali javno više Radovanu pobunili bi se ostali haški bjegunci. Ovako ispada da Republika o svima podjednako brine. Neki opet misle da je 50.000 samo kapara koja je već data. Sad, ako se "junak" ne preda, nikom ništa. Ode 50.000, ali, avaj, odosmo i mi u blato.

U pismu koga opet ključar piše svojoj supruzi Ljiljani od 4. jula 2001. godine, a koga je objavila crnogorska "Republika" prošle godine, Radovan lijepo kaže supruzi da izvjesnom "Tošoviću koji bude dolazio kod nje kaže da mu je zahvalan na brizi koju neće zaboraviti", itd, itd... te da mu između ostalog kaže "da nam stranka (SDS) duguje samo u jednom slučaju 52.000 KM". Svako ko je čitao ove novine može pomisliti da je onih 50.000 koje nudi naša vlast u stvari sravnavanje dugova SDS-a prema svom tvorcu. Ma ko će ga znati? Đavo je bio Radovan, a takvi su mu i ovi učenici, pogotovu kada su pare u pitanju.

Najbliža istini je svakako činjenica da je tih famoznih 50.000 maraka od naše vlasti namijenjenih Radovanu u stvari samo improvizacija jer su oni svjesni da se Radovan ne bi ni okrenuo za te pare, a kamo li predao kad već te svijesti nema sam. Ako je vjerovati jednom ovdašnjem tajkunu sa beogradskom adresom, Radovan se na vrijeme i bogato obezbijedio. Ako je tako, a izgleda da jeste, onda bi bilo realnije da naše glavonje od njega traže pozajmicu da isplatimo minimalne penzije, stipendije, plate koje nisu isplaćene još iz njegovog vremena. Pošto se Republika provalila da ima tih 50.000, koje je bila namijenila njemu, predlažem da ih pod hitno pošalje Nevenki Bilić, izbjeglici iz Kaknja, koja sa troje djece živi u drvenoj šupi u Branjevu prema Zvorniku, a koja je ove godine za Božić junački uspjela kupiti dvije kile mesa za sebe i djecu. Takvih kao Nevenka, kome malo jači vjetar odnese krov sa šupe u kojoj živi, u 21. vijeku, na stotine je u Republici Srpskoj.

To je proizvod Radovana Karadžića i njegovih učenika. Zato, ako vas tjeraju da kažete srpski junak, govorite tiše, sramota je, može vas ko čuti.