Piše: Slavo Kukić

Prijevara kao dio stila

Na recenziju sam dobio za tisak pripremljeni rukopis jedne nove knjige. Temeljito čitanje tek mi predstoji. No, i okomiti prelet preko njega sugerira kako mu zanimljivosti ne nedostaje. Nakana mi, dakako, nije čitateljstvo s dobivenim rukopisom detaljnije upoznavati.

Ipak, javnosti se na uvid priprema svojevrsna rendgenska snimka vremena iza nas. Ali i, što bi moglo biti i značajnije, niz teza koje svoje utemeljenje imaju i u životu kojeg živimo. Doktor Gligorić, primjerice - a on je autor - opisujući vrijeme iza nas, govori o kriminalu kao državnom konceptu, ali i svemu onome što smo proživjeli kao o velikoj prijevari ljudi i naroda, manipulaciji i jednima i drugima.

A zar se, pitam se, i u vremenu kojeg živimo, promijenilo bilo što u vezi s tim? Što se mene tiče - ne. Američka je administracija, primjerice, i prije koji dan BiH svrstala u grupu zemalja u kojoj se nalaze i Irak i Libija. U grupu, dakle, ekstremno rizičnih država, sugerirajući istodobno svojim građanima da u nju do daljega ni ne putuju. Visoki predstavnik međunarodne zajednice, potom, upozorava da bez reforme policije prema evropskim standardima nema ni evropske budućnosti BiH, a ni ukidanja viznog režima za njezine državljane. Sve to, međutim, ne priječi prvog čovjeka državne vlade - ili što je već - da građane zemlje kojom kormilari i dalje beskrupulozno laže. Odlazak je u Bruxeles, primjerice, ponovo iskoristio da se pohvali prolaznim ocjenama za reforme koje je tobože realizirao. I da naciji - mislim na građane a ne etnicitete - obznani kako bi pregovori o pridruživanju Evropskoj uniji mogli biti otvoreni za koji mjesec. No, pri tome zaobiđe spomenuti i "sitnice" bez kojih ih ne može biti. Među inim, suradnju s Hagom i hapšenje i izručenje Karadžića i Mladića. Ali i obvezu koju u vezi s tim ima država, a ne samo jedan njezin dio. A neozbiljno je čak i pretpostaviti kako bi se, u sljedećih nekoliko mjeseci, tako što moglo dogoditi.

O prijevari, pak, kao stilu vladanja najupečatljivije govori maskarada u režiji političkih prostitutki PDP-a. Krizu vlasti ova je stranka, podsjetimo, izazvala jer tobože nije željela preći preko kršenja Ustava na štetu srpskog naroda i Republike Srpske. Osobno sam, međutim, a s tim sam u javnosti istupao i do sada, puno skloniji tezi kako je stvarni razlog njezinoj ujdurmi odluka američke administracije kojom se dužnosnicima dviju vladajućih partija u manjem bh. entitetu zabranjuje ulazak u SAD. Koje, opet, najviše pogađaju lidera PDP-a. Jer, pobogu, on je šef bh. diplomacije.

Bilo kako bilo, ostavke su podnijete. I ne samo to. Nikakvu mogućnost promjene nije dao naslutiti nijedan od Ivanićevih ljudi. Prije petnaestak dana, mnogi će se prisjetiti, bivši je premijer bio i više nego nedvosmislen. Ostavke članova PDP-a, rekao je, su gotova stvar i PDP u vezi s tim ne kani mijenjati svoje stavove. Što se državne vlade tiče, dodao je, sada samo treba raditi na provođenju procedure u skladu sa zakonom kako bi se o njoj izjasnio predstavnički dom državnoga parlamenta. A kada je vlada kojom sam kormilari posrijedi, potrebno je što prije konstituirati drugu i onemogućiti produbljivanje političke krize Republike Srpske.

Dosljednost, međutim, nije pokazana ni u jednom, ni u drugom. Istina je, naime, da je Ivanić pokušao sve kako bi privolio Terzića, ali i učinio pritisak na SDS, da se kriza u Vijeću ministara razriješi na način da mu se izglasuje nepovjerenje i konstituira novo. Time bi Mlađo sačuvao vlastiti obraz, ali i zadržao mjesto u državnoj vladi - sada vjerojatno u nekom drugom resoru. No, ideja mu, usprkos prijetnji da u protivnom neće podržati ni entitetsku vladu SDS-a, nije prošla. Razlog je, po mnogima, u činjenici da Terzić, zbog sukoba s predsjednikom svoje stranke, nije siguran kako bi bio i novi mandatar. I stoga se i sam poslužio ucjenom. Ne dođu li, rekao je, ministri PDP-a i SDS-a na sjednicu Vijeća ministara on će ih, a za to je dobio dozvolu i Ureda visokoga predstavnika, razriješiti dužnosti. I upalilo je. Momci iz Ivanićeve interesne grupe na sijelo državne vlade su ipak stigli. Uz demagoško lamentiranje kako su nove kandidate za upražnjena mjesta u Vijeću ministara spremni predložiti jedino uz garancije da će konačno prestati antidaytonsko djelovanje, donošenje odluka mimo institucija vlasti i neravnopravnost političara iz Republike Srpske. Apostrofiram ovo "demagoško lamentiranje", jer je kod prvog čovjeka Vijeća ministara osigurano već tada da i on napravi kompromisnu javnu gestu. A to znači, i sam se malo pospe pepelom. Da, recimo - što je i učinio - kaže kako je zadovoljan radom sadašnjeg saziva Vijeća, te kako misli da bi najbolje bilo kada bi ono s radom nastavilo u istom sazivu. A to, opet, znači, i da zamoli ministre PDP-a da ostanu i nastave s radom u državnoj vladi.

Na entitetskoj razini, međutim, stvari su se odvijale nešto drugačije. SDS-u je, naime, odgovaralo izazivanje krize vlade. Jer, ostavkom Mikerevića Čavićevi bi konačno došli u situaciju da stvar preuzmu u svoje ruke. Mikerević je, narodski kazano, preveslan. Što se, uostalom, dalo vidjeti i iz prve mu javne reakcije. Ponašanjem SDS-a je, veli, razočaran, a tako se, vjeruje, osjeća i najveći dio članova njegove partije.

Budući su shvatili kako su izdignuti, prema partneru iz vlasti Ivanićevi su postali oprezniji. Ništa od, rekli su, bezuvjetne potpore novoj vladi. One u kojoj - ako im je vjerovati - ne kane sudjelovati. Ali, da bi na njihovu podršku novi mandatar mogao računati SDS će, ako dobro shvatih, morati prihvatiti izdiktirana mu pravila igre u Vijeću ministara. U protivnom, neće moći računati na njihovu lojalnost.

U međuvremenu, dakako, treba učiniti što je moguće. Uostalom, od nečega se mora živjeti. Mikerevićeva vlada na dnevni red je, stoga, mada u tehničkom mandatu, stavila program privatizacije "Banjalučke pivare" i imenovanje Nadzornog odbora bosanskobrodske Rafinerije. A time izazvala i bijes prve srpske pače. Jer, izgleda, te su tvrtke bile i glavni razlog da, kako bi proces privatizacije nad njima osobno kontrolirao, Čavić krizu vlade i izazove. A Ivanićeva ga grupa sada u tome hoće onemogućiti. I kajmak pokupiti i u njima. Usprkos činjenici da su one i zadnje što je iole vrijedno.

Ako se mene pita, na ovim bi tvrtkama sljedećih dana i tjedana mogao izbiti i rat. Unutarnacionalni, dakako. No, nešto mi nikako ne ide pod kapu. Kakve, naime, taj rat veze ima s famoznim nacionalnim interesom o kojem barabe neumorno zbore? I postoji li uopće šansi da jednog dana ne budemo osuđeni na prijevaru kao dio stila vladanja? Da se, jednom za svagda, oslobodimo i takvog stila i njegovih promotora. Ivanićevih, Čavićevih, Terzićevih, Čovićevih… Stila balkanskih političkih satrapa. I satrapa samih.