Piše: Mirza Čubro

Špijuni

Kompletnu hrvatsku javnost uzburkala je informacija da je Protuobavještajna agencija prisluškivala i pratila nekoliko novinara. Raniji direktor ove Agencije Franjo Turek pod strašnim je pritiskom. Jednoglasno se traži njegova krivična odgovornost, ali i odgovornost onih koji su znali ili morali znati za praćenje novinara nekoliko sedmičnih i dnevnih novina u susjednoj nam Hrvatskoj.

Istovremeno, čelnici nečeg što bi trebalo predstavljati bh. obavještajnu službu, a zove se Obavještajno-sigurnosna agencija BiH, uz jasnu i nedvosmislenu podršku vladajućih oligarha i međunarodne zajednice, nagradili su obavještajce koji su prisluškivali i pratili opozicione političare i novinare te kreirali aferu "državni udar".

Dakle, zajedničko Hrvatskoj i BiH je nasljeđe po kojem špijuni daju sebi za pravo zaviriti u tuđe živote, prisluškivati i pratiti novinare koje smatraju državnim neprijateljima. Ali, razlika između BiH i Hrvatske jeste da su šefovi hrvatskih obavještajnih službi, koji su prisluškivali i pratili novinare, odavno smijenjeni i zabranjen im je obavještajni rad.

U BiH špijuni prisluškivanjem novinara osiguraju sebi zavidan napredak u karijeri. Čak im je to, valjda, glavna preporuka za uspinjanje na hijerarhijskoj špijunskoj ljestvici.

A zašto su ova dva primjera bitna? Zbog još jedne sličnosti BiH i Hrvatske, odnosno problema kojeg dijele dvije zemlje. Hrvatska i BiH moraju riješiti problem saradnje sa Haškim tribunalom. Preciznije, Hrvatska mora uhapsiti odbjeglog generala Antu Gotovinu, a BiH cijelo tuce haških bjegunaca predvođenih Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem.

Jasno je da informacije o skrivanju haških bjegunaca moraju osigurati obavještajne službe. Hrvatska bez ustezanja smijeni direktora svoje obavještajne službe jer se bavio praćenjem novinara, a ne Ante Gotovine. Dakle, jasno je da zvanični Zagreb želi riješiti i ovo pitanje i nastaviti put u EU.

U BiH je situacija potpuno drugačija. Čelnici BiH, umjesto da na mjesto direktora OSA postave čovjeka koji će prikupljati informacije o odbjeglim ratnim zločincima, osiguraju da se nastavi prisluškivanje novinara. Jer, zašto bi uspostavili institucije koje će sistemski raditi na hapšenju haških bjegunaca kad je lakše pratiti i prisluškivati novinare koji pišu da nema saradnje sa Hagom, a samim tim ni ispunjena obećanja o evropskom putu BiH.

Umjesto uspostave jakih i profesionalnih obavještajnih službi, u BiH se formiraju kojekakve komisije za saradnju sa Haškim tribunalom. Bit će interesantno vidjeti s kakvim će informacijama raspolagati ova novoformirana komisija. Informacije bi im trebali dostaviti isti oni špijuni s početka ovog teksta koji su posao osigurali prisluškivanjem novinara.