Piše: Josip Blažević

Ivanićev odlazak

Predsjedavajući Vijeća ministara Adnan Terzić, ako je suditi po njegovim medijskim istupima proteklih dana, prihvatit će ostavku ministra vanjskih poslova BiH Mladena Ivanića, dok će Dokića i Tešanovića pozvati da povuku svoje ostavke.

Ovaj potez Terzić argumentira riječima da se Ivanić, za razliku od Dokića i Tešanovića, zasitio reformi. Ovakvo Terzićevo opravdanje nema nikakvog smisla i predstavlja političku igru koju su, vjerojatno, zajednički osmislili on i Ivanić.

Najprije, Ivanić nikada nije bio za reforme i uglavnom je slabo radio vlastiti posao: on se ni u jednom trenutku nije istinski zalagao za Bosnu i Hercegovinu i njezine interese, što bi, po logici funkcije koju je obnašao, bio normalan slijed.

Dovoljno se prisjetiti samo jednog primjera, odnosno njegovih nesuvislih izjava, izrečenih prije nekih osam mjeseci, pred odlazak na istanbulski samit NATO-a.

Tom prigodom, Ivanić je, nakon što je međunarodna zajednica "podviknula" kako će sankcionirati srpske političke dužnosnike zbog nesuradnje s Haškim sudom, i slijedom toga, onemogućavanja BiH da se približi euroatlantskim integracijama, sazvao pres-konferenciju na kojoj se osobno založio za svoje ljude, na koje bi se sankcije mogle primijeniti.

Umjesto da, ako ništa drugo, onda na barem na simboličkoj razini, oštro ukori vlastite ljude što ga onemogućavaju u poslu (osnovni posao ministra vanjskih poslova, bez obzira o kojoj se zemlji radi, je borba za državne interese, a ne zaštita stranačkih kolega), on je stao u njihovu zaštitu.

Ivanić je često povlačio takve poteze i Bosnu i Hercegovinu je zapljusnuo ogroman val sreće činjenicom da će Terzić prihvatiti njegovu ostavku.

Poželjno bi bilo da stjecaj okolnosti bude takav da Ivanić, ako ne zauvijek, onda barem na duži rok, ode iz političkog života i Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.

Dakle, Ivanić, i zbog nametnutih sankcija, i zbog izgubljenog kredibiliteta kod birača, vlastite stranke i međunarodne zajednice, nije u mogućnosti vratiti se na prijašnju poziciju, premda su njegove želje upravo suprotne. On se i te kako želio vratiti u igru, makar i na drugoj poziciji.

Ali, povratak je nemoguć i toga su već izvjesno vrijeme svjesni i on i Terzić. Ipak, da bi koliko-toliko pomogao svom kolegi (na kraju krajeva, i Terziću ovise mnoge stvari o PDP-ovoj potpori), Terzić je odlučio javno prihvatiti Ivanićevu ostavku.

Ivanić će, po svemu sudeći, u narednom razdoblju tvrditi kako je on principijelan političar i da nije niti imao namjeru vratiti se u izvršnu vlast, sve da mu je ostavka i odbijena. Time će pokušati barem malo vratiti izgubljenog ugleda, ugrabiti povoljniju poziciju i stati na loptu do sljedeće šanse.