Piše: Pero Simić

Haško trućanje

Tri ministra policije Srbije, Crne Gore i Republike Srpske već danima tvrde, kako kažu odgovorno, da Ratko Mladić i Radovan Karadžić nisu na teritoriji koju oni kontrolišu. Sad normalan čovjek treba da nagađa gdje su onda ta dva najtraženija haška bjegunca, ako tako odgovorne ličnosti tvrde da nisu u navedenom bratskom trouglu.

Propali u zemlju svakako nisu, a sve su prilike da bi ministarske tvrdnje, ništa drugo nego da nam izgleda malo rasplamsaju maštu, pa da onako naivni optužimo, ne daj ti Bože, Putina ili eventualno nesretnog Lukašenka, da oni skrivaju ova dva, u najmanju ruku nesavjesna i odmetnuta građanina Republike Srpske.

To valjda da bi rasteretili međunarodnog pritiska svoje glavonje Čavića, Koštunicu, a sada evo i Mila koji se našao pod sumnjom oko skrivanja, iako to izričito demantuje.

Međutim više sam sklon mišljenju da ministri ne govore istinu, odnosno da lažu da Ratko i Radovan nisu u pomenutom trouglu, nego da su tamo. To što je bivši savjetnik za bezbjednost Radovana Karadžića, izvjesni gospodin Milinić, ambasador BiH u Moskvi, uopšte ne mijenja moje mišljenje po pitanju boravka dvojice kapitalaca haške liste, kao što ga nije promijenio ni svojevremeni boravak Dragana Kalinića i Mirka Šarovića Moskvi, kada su u nju doputovali sa onim velikim putničkim torbetinama.

U stvari, ta jedinstvena izjava trojice ministara nije ništa drugo do guranje prsta u oko međunarodnoj zajednici, koja će nastavi li se sa ovakvim podvalama (lažima) ubrzati demontiranje Republike Srpske.

Elem, meni je potpuno jasno da prije svega Radovan (pošto Ratko ima vjerovatno drugačiji scenario završetka haške priče) zna da Haški tribunal nije vječan i da zbog toga vodi tu igru skrivanja i izdržljivosti, ali u isto vrijeme mi je jasno i da ne želi i sebično neće da zna da u tom slučaju ni Republika Srpska nije vječna. Pa šta košta da košta!

A ne da nas košta nego nas i boli, sve više i više! O tome da nije vrijeme za takve igre, pogotovu ne sa svojim narodom, da i ne govorim. Međutim i Radovan i Ratko i među haškim bjeguncima i optuženicima kao da hoće da budu najgori. Pri tome se sami svojski trude da pokažu da nemaju ni osjećaja, ni časti, ni morala.

Ti epiteti častan, moralan, odgovoran prema porodici i otadžbini u proteklih par mjeseci, koliko mi se čini, bili su rezervisani samo za one, ipak malobrojne, koji su se dobrovoljno predali ili najavili predaju. Iako mi, iskreno, nije jasno kako neko može biti častan i moralan ako se na sudu dokaže da je činio ili pomagao u zločinu ili ga nije spriječio.

No, o tome bi nam više objašnjenja mogao dati, ukoliko se probudio iz zimskog sna, na primjer Vojislav Koštunica ili još prije njegov dežurni ključar i haška stjuardesa, ministar pravde Zoran Stojković.

Međutim, ono što je bar za sada sigurno i neosporno je svakako činjenica da je jedan Milan Gvero ispao pametniji i odgovorniji od na primjer Ratka Mladića, svog komandanta koga je toliko obožavao i divio mu se, a naravno i Radovana Karadžića, kome je toliko puta raportirao.

Kao pripadnik izvorne komunističke škole kojoj ni Staljin ne bi imao šta prigovoriti, general Gvero disciplinovano odlazi u Hag ne žaleći se što ga, kao Lazarevića, nije primio Koštunica, pa ni patrijarh Pavle.

Kad već Tito nije živ, a Mira Marković nije tu, Gveri je sve ostalo bilo periferno. Da upravo sada ne ispaštamo te komunističke grijehe, možda bih i saosjećao sa njim. Ovako, nešto ne mogu. Ono što svakako nisam mogao pretpostaviti je i to da će i Rasim Delić, ratni komandant Vojske BiH, ispasti pametniji od ove naše dvojice.

E, kad je to učinio i Rasim, ja onda stvarno ne znam šta čekaju Radovan i Ratko. Još da je htio Rasim je kao i većina njegov sunarodnika mogao zatezati i reći: "Pa zar Hag nije samo za Srbe". Međutim nije. Ostao je ipak dostojanstven, a kao dokaz da Hag ne sudi samo Srbima, već ratnim zločincima.

Znam da bi se Srbi brže uvjerili u to kada bi se tamo našao recimo i Ejup Ganić, ali važno je da naprave pomak u shvatanju Haškog suda. To što svoje bježanje Ratko i Radovan opravdavaju navodnom činjenicom da nisu krivi, mogu dokazati samo na sudskom procesu i nigdje više. Valjda će im to neko objasniti.

Inače, spreman sam da tvrdim da predaju ili hapšenje Radovana sa nestrpljenjem i najprije očekuju ostali haški bjegunci iz Republike Srpske. Izgleda da su ti, "sitniji" haški bjegunci, mišljenja da bi predajom ili hvatanjem "kapitalaca" Ratka i Radovana, Haški tribunal utolio svoju glad, što bi značilo i da se ostalima sudi u BiH, što ovi "sitniji" ipak smatraju kao neku prednost.

Koliko problemi haških bjegunaca nose paradoksa u sebi, možda najbolje govori i primjer hrvatskog generala Ante Gotovine. Držeći se one stare narodne "više volim da komšiji crkne krava" dobar dio Srba je preko noći postao zabrinuti za ovog odbjeglog hrvatskog generala, navijajući u velikoj mjeri da ga hrvatske vlasti ne uhapse.

Ne zato što mu opraštaju počinjene zločine, već iz straha da bi Hrvatska, privođenjem pravdi Gotovine, preskočila i posljednju prepreku da u Evropsku uniju uđe prije Srbije i Bosne i Hercegovine. To, po njihovom mišljenju, ne bi bilo fer, jer su istu kašu, koju su sami zakuhali, svi zajedno probali.