![]() |
| Piše: Nataša Krsman Zločinci i žrtveOdmah po objavljivanju haške optužnice protiv bivšeg načelnika Glavnog štaba Armije RBiH Rasima Delića većina političara iz Federacije BiH, kao i predstavnici brojnih nevladinih organizacija, ocijenili su kako je ovo izjednačavanje agresora i žrtve. Ko je u ovom slučaju agresor, a ko žrtva? Jesu li srpski vojnici sa odrubljenim glavama u Vozući i Ozrenu agresori ili žrtve? Zar generali ne znaju kakva su pravila ratovanja ili se ova pravila trebaju mijenjati u zavisnosti pod kojim zastavom i sa čijim obilježjima ratuješ? Odjednom su oni kojima su puna usta haške pravde zavapili kako Haško tužilaštvo nije odoljelo pritisku, pa je po principu reciprociteta optužilo još jednog generala Armije BiH. Sud bi trebalo da ocijeni čija je krivica veća, a čija manja i da to valorizuje kroz dužinu zatvorske kazne. Zato se pred Haškim ili domaćim sudom trebaju naći svi oni koji snose odgovornost za ubistvo svakog pojedinca. To što najtraženiji haški optuženici Radovan Karadžić i Ratko Mladić ni deset godina nakon završetka rata nisu u Ševeningenu, ne znači da treba zaustaviti procesuiranje ratnih zločina. Da je to tako potvrđuju brojne istrage, optužnice i presude objavljene pred Haškim sudom. Mnogo toga je u posljednjih deset godina jasnije. Mnogo je manje onih koji vjeruju u mitove i ubijanje zarad navodnih nacionalnih interesa. Posmatrati slučaj generala Delića iz perspektive nehapšenja Karadžića i Mladića dovodi u pitanje svrsishodnost pravosuđa. Moguće je da je bošnjačkom članu Predsjedništva BiH Sulejmanu Tihiću teško palo da svog vojnog savjetnika isprati u Hag. No, legalisti, poput Tihića, trebali bi znati da niko nije kriv dok mu se krivica ne dokaže, ali i da mora da odgovara za sve što mu se dokaže. Nažalost, desetine hiljada mrtvih ljudi su dokazni materijal za vojskovođe iz BiH i susjedstva. I niko od tih generala ne može biti žrtva bez obzira za šta i za koga se u proteklom ratu borio. Žrtve su pod njihovom komandom ubijene, mučene, nestale, silovane, raseljene i obespravljene. Posebna je priča ratna uloga mudžahedina za koje godinama niko od ovih, što oplakuju Delića, navodno ne zna ni kako su došli, ni po čijem nalogu, ni kako su bili izvan svakog zakona, ni ko je odgovoran za zvjerska ubistva koja su počinili. Zašto se niko od ovih legalista, koji pozdravljaju doborovoljan Delićev odlazak u Hag, nije pozabavio svojim dvorištem i očistio oko svoje kuće, već stalno vire komšiji preko plota i čude se silnom korovu i prljavštini. Najteže se suočiti sa sopstvenim likom u ogledalu. To je pokazao i izvještaj o hiljadama mrtvih Bošnjaka u i oko Srebrenice, jer je svaki normalan stanovnik Republike Srpske shvatio da se neko drznuo ubiti nečije očeve, braću i djecu zbog navodnih viših interesa. Ako ništa drugo, pošteni će građani Republike Srpske šapatom prokomentarisati to što se sada javno govori, a mnogi od njih su već odbacili one što su ih ubjeđivali da je svaki rat prljav i bolan. Došlo je vrijeme da svi pogledaju sebi u oči pred ogledalom i zapitaju se da li su na bilo koji način krivi za nesreću stotine hiljada ljudi ove jadne zemlje. Ako mogu da raščiste sami sa sobom, sa sudijama će lako. |
|
|
Internet tim Nezavisnih novina 2001 |