Piše: Slavo Kukić

Bratski u devedesete

Kako se ne prisjetiti početka devedesetih, pa ako hoćete i koje godine prije toga. Počelo je, sjećate se, vatrenim govorima druga Slobe i "događanjima naroda". A onda je eksplozija nacionalne samosvijesti zahvatala i ostale. Grmjelo je, nema gdje nije. I time je, dakako, dano zeleno svjetlo za narodne vođe.

Da za stol sjednu i da se dogovore. Bivšu jugoslavensku šestorku svakih se je dvadesetak dana moglo vidjeti na drugom mjestu. I uvijek, dakako, u drugoj republici tada još uvijek zajedničke države. A narod je svaki taj susret iščekivao sa strahom. Što će se dogoditi, hoće li se već jednom dogovoriti? I poslije svakog novog susreta igrao je ulogu kolektivnog psihologa. Analizirajući, primjerice, svaki pokret, pogled, gestu svakog od nacionalnih junačina ponaosob i svih zajedno. Izgleda da će se konačno pomiriti, reagirala bi isprepadana raja poslije svakog novog sastajanja. Eno, Slobo i Franjo su se smijali i jedan drugom su nešto stalno na uho šaptali. Biti će dobro.

No, nije. U konačnici, raja je nadrljala. Rezultat međusobnog vodanja od Vardara pa do Triglava i dogovaranja nacionalnih predvodnika bio je rat. I to, kakvog Evropa zapamtila nije od Drugog svjetskog. Rat koji je za sobom ostavljao pustoš. I ljudsku i materijalnu. Mjesto tragedija nije bila samo Srebrenica. Sve ovo skupa djelovalo je na jednu veliku Srebrenicu.

Kolovođe zla, zapravo dio njih, danas za sve to polažu i račune. Pred Haškim tribunalom, dakako. A dio ih se za to tek sprema. U Hag će ovih dana i još dvojica, i to onih najisturenijih, vojnih čelnika - Gvero i Delić.

Hoće li se, međutim, u trag ući i najtraženijima - Karadžiću i Mladiću? U vezi s tim sam uvijek bio optimista. Više, međutim, barem ne u mjeri u kojoj sam bio, nisam. Jer, pa ma što kome to značilo, danas je na političkoj sceni naše zemlje sve više elemenata onog što se sresti moglo i početkom devedesetih.

Prije koji dan sam, primjerice, zahvaljujući TV kamerama, bio u prilici gledati orgijanje Ravnogorskog četničkog pokreta na Manjači. I prizore od kojih se ledi krv u žilama. Snijeg, u koloni masa bradatih spodoba, pjesme o čiča Draži, pozivi na svesrpsko okupljanje i na novo klanje. Razlika u odnosu na devedesete je tek u dva detalja. Pred kamere, prvo, sada izići mogu samo obrijani i sređeni. S druge strane, četničkom se pokretu, za razliku od prije petnaestak godina, zamislite molim vas, pripisuje čak i antifašizam. A to je, dakako, jedan od pouzdanijih znakova kako ove spodobe i ne djeluju bez ikakva razumijevanja vlasti i na svoju ruku. Jer, o antifašizmu četnika govore i vlasti. A da razumijevanja nema pitanje je bi li orgijanje na Manjači bilo i održano. Jer, vlast ima instrumente i da ga onemogući. Ovako, ona ga je protumačila kao pravo na okupljanje. A ono je, dakako, jedno od osnovnih demokratskih prava.

Duh devedesetih, međutim, institucije vlasti reafirmiraju i na najizravniji način. Odlukama, primjerice, koje donose same. U prilog tome, uostalom, govori i sve ono što se događa u kadrovskom popunjavanju Obavještajno-sigurnosne agencije. Službe, dakle, na čelu koje je provjereni SDA kadar. I koja bi, tobože, trebala biti u funkciji zaštite sigurnosti i ustavnog poretka naše zemlje. Ima li, međutim, ona izgleda da to i postane? Po onome što znam - teško. Iz nje je, recimo, do sada otpušteno tristotinak, ako ne i više, profesionalaca. Uz, dakako, različita objašnjenja - od onog kako nemaju potrebnu stručnu spremu, do onoga da nisu odani službi. Iako, svima je jasno da je po srijedi problem što su profesionalci. A to, onda, znači da nisu odani nijednoj od tri danas vladajuće nacionalističke bulumente.

A tko dolazi na njihovo mjesto? Odgovorne su funkcije, ako je medijima vjerovati, zagarantirane i polaznicima kampa na Pogorelici. Onog istog, zbog kojeg je, prije nepune tri godine, podnesena kaznena prijava protiv nekadašnjih visokih dužnosnika MUP-a, odnosno AID-a. I to zbog sumnje da je u pogoreličkom kampu provođena obuka za terorističke akcije. Uostalom, da se o tome radi početkom 1996. godine je potvrdio i američki general Leighton Smith. Ne treba, rekao je tada, biti genije pa shvatiti kako smo ovdje pronašli nešto što je očita teroristička obuka, niti se može poreći da se ova teroristička obuka odvijala u direktnoj suradnji s ljudima iz Vlade. A vojnici IFOR-a u isto su vrijeme, za zapadne medije, dakako, otkrili i detalje o pronađenim sredstvima, opremi, oružju i vježbama, od kojih su posebice apostrofirali onu o otmici srpskog oficira za vezu iz sjedišta IFOR-a.

Na koncu, na političkoj smo sceni, kao i početkom devedesetih, dobili putovanja i "veleumne" razgovore nacionalnih lidera. Prvi se, poznato je, već dogodio. U Neumu. A organizirao ga je, kako i priliči, organiziranju kojekakvih sijela najvičniji. Organizator i mostarske konferencije o investiranju. One iste u koju je utrošeno preko pet miliona KM. I koja će upamćena ostati tek po pogibiji makedonskog predsjednika. I po ničemu više. Osim, doduše, da je iskorištena kako bi se "pišljivih" milion maraka investiralo i u prostore Čovićeva mostarskoga sajma.

Što se, međutim, dogodilo u Neumu. Izuzmu li se tri sitnice - ništa. Neum je, prije svega, iskorišten kao forma anuliranja ranije podnijetih ostavki na ministarske pozicije. Ali, važnije od toga je da se dogodilo elementarno nepoštivanje institucija sistema. Jer, kako drugačije nazvati činjenicu da se upravljanje državom s parlamenta prebacuje na neformalne skupove. I da se na njima, što je još poraznije, daju zadaci, što im je uraditi, institucijama izvršne vlasti. Kao što je na neformalnom neumskom sijelu zadatak izdiktiran Vijeću ministara.

No, najviše me brine spoznaja da je zakazano i novo sijelo. Budući je prvo organizirala HDZ, dakle Hrvati, obvezu za drugi preuzela je SDS, po neumskim sjeldžijama - Srbi. A onda bi, po logici stvari, treći upriličiti trebala SDA, u tumačenju nacionalnih vođa - Bošnjaci. Baš kao i ranih devedesetih. Ideologije su potpuno iste. Promijenili su se samo akteri. Više to nisu Tuđman, Milošević i Izetbegović. Na njihovo su mjesto u Neumu zasjeli Čović, Paravac - ili Čavić, to još nije jasno - i Tihić. Kakav će nastavak svega toga biti ostaje da se vidi. Što se mene tiče, ne sluti na dobro.