Piše: Slavko Mitrović

Ćeranje Dodika

Kada je u decembru prošle godine objavljeno da je Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv Milorada Dodika, većina je pomislila da se radi o političkoj namještaljki. Drugi su, poput Mladena Ivanića i znali da se radi o političkoj optužnici.

Na dan objavljivanja optužnice, održavan je sastanak predstavnika političkih partija koje su bile zainteresovane za rješavanje krize nastale ostavkom Vlade Republike Srpske. Već duže vrijeme pominjala se mogućnost izbora nove vlade na čelu sa Miloradom Dodikom, jer većina ljudi doživljava Dodika kao jedinog političara koji ima energije i ambicije da se hvata u koštac sa teškoćama i problemima.

Dodik svoje djelovanje uvijek usmjerava ka budućnosti i napretku, prije svega ekonomskom. Ima jasan i odlučan stav o katastrofalnim rezultatima sadašnje vlasti u RS i BiH i prema politici dijela međunarodne zajednice u BiH. Spreman je reći - popu pop, a bobu bob.

Zato Dodik smeta bratiji neodgovornih i nesposobnih funkcionera koji misle samo o svojim privilegijama, pljački elektroprivrede, telekoma, šuma, carine, preduzeća i banaka. Zna se odavno da nesposobni imaju sposobnost da onesposobe sposobne.

Otuda i hajka koja se vodi protiv Dodika (a koja je intenzivirana u zadnje vrijeme) ima za cilj da ga ućutka. To ćeranje Dodika ima svoje korijene od sredine 2001. godine, kada je počelo prišivanje navodnih krivičnih djela njegovoj vladi.

U optužnici protiv Dodika ispada da je on krivac što je Vlada radila i donosila odluke koje je predsjednik Vlade potpisivao. Uostalom, za vrijeme svog premijerskog rada Dodik je potpisao skoro dvadeset hiljada raznih akata. U podignutoj optužnici od 32 tačke (pa šta prođe), najveći dio odnosi se na sredstva za stanove koja su prema odlukama Vlade dodjeljivana budžetskim korisnicima za rješavanje stambenih pitanja.

Tako su stanove od svojih ustanova (a ne od Dodika kao predsjednika Vlade) dobili ministri, sudije Vrhovnog i Ustavnog suda Republike Srpske, profesori Univerziteta.

I zamislite optužbom se krivi Dodik zato što je Vlada RS učestvovala u rješavanju stambenih pitanja kadrova iz Republike Srpske. A za te stanove već je suđeno potpredsjedniku Dodikove vlade Savi Lončaru, kao predsjedniku stambene komisije, a tuženi su i suđeni i svi oni koji su dobili stanove.

Tri puta suđenje i to raznim ljudima, zar i to može? Ima u optužnici i tekvondo klub iz Prijedora koji je pod zastavom Republike Srpske osvajao brojne medalje na takmičenjima širom Evrope. Pa ima stavka za odijela, ali ne piše da su ta sredstva korištena ne samo za Vladu, već i za poslanike iz Republike Srpske u Skupštini BiH. Kada se 1998. godine Republika Srpska počela otvarati prema susjedima i svijetu, ostaje za sjećanje sarkastičan komentar hrvatskih medija kakve su bile cipele i izgužvana odijela srpskih zvaničnika.

Kada se pročita optužnica, vidi se da pati od nedostatka koncepta i nesigurnosti u ono što se Dodiku stavlja na teret. Sam broj od 32 tačke, uz formalne nedostatke, govori o nesigurnosti i brzopletosti tog čina. Nekome je hitno zatrebalo da se tek sada podigne optužnica protiv predsjednika najvažnije političke partije u RS.

Znalo se da slijedi kriza vlasti u RS, pa treba spetljati Dodika. Stvari postaju jasnije kada su na pominjanja Dodika kao kandidata za premijera RS, uslijedili komentari i upozorenja da Dodik ne može biti biran za premijera jer ima optužnica protiv njega. Iako se protiv Dodika vodio istražni postupak više od tri godine, sve se zbrzilo u sedam dana. Neko je nekome šapnuo da tako treba.

Nađeni su izvođači radova i tako je nastala alibi-optužnica da bi se opravdali pokušaji trogodišnjeg mlataranja Dodikom i zadovoljili šaptači. Sada i OHR i drugi međunarodni zvaničnici konstatuju da se radi o političkoj optužnici. Ispada da bi najbolje bilo i da je nema.

Kome smeta Dodik i njegova odlučnost da se mora prestati sa praznom pričom o reformama, hapšenju optuženih za ratne zločine, evroatlantskim integracijama i da se mora okrenuti djelima i poboljšavati život ljudima koji ovdje žive? Smeta onima koji se sprdaju sa narodom i njegovom mukom, onima kojima je jedino stalo do poena u svojoj karijeri, bez obzira što u njihovom mandatu nema rezultata, osim ogromnog porasta kriminala i korupcije, ubistava ljudi u po bijela dana na ulicama ili u kućama. Smeta svim nacionalistima koji bi da narod drže u vječnom strahu od onih drugih, pa zato Dodika proglašavaju ultranacionalistom.

Naročito su smiješne "političke gromade" iz SDA, koje cijelu Republiku Srpsku žele da zatvore u krug zločina svog saveznika SDS-a i njegove ratne vlasti. Dodik je smatrao, i izbornim rezultatom pokazao, da Republika Srpska nije SDS, pa zato smeta Stranci demokratske akcije. Zato bi takvi htjeli nekako politički eliminisati Dodika i SNSD.

Računaju da bi se tada knjiga o ravnopravnosti naroda u BiH završila pobjedom SDA, bez obzira što to ne bi bila i pobjeda Bosne i Hercegovine. U funkciji tih i takvih je optužnica protiv Milorada Dodika. Smeta i nekim strancima zbog toga što Dodik neće da bude poslušnik, već nudi saradnju, ali na ravnopravnoj osnovi i što ga ne mogu ucjenjivati kriminalnim dosijeom kao sadašnju kriminalizovanu i korumpiranu osovinu SDS-PDP-SDA. Nema Dodika u njihovim tefterima za ucjenjivanje, pa zato kažu da Dodik ne bi mogao biti mandatar za sastav Vlade RS zbog podignute optužnice. Pa u kom je to pravnom sistemu neko kriv prije nego što je suđenje počelo.

Za sve što je napisano u optužnici znalo se prije izbora 2002. godine, pa je SNSD na čelu sa Dodikom udvostručio broj glasova, a nakon lokalnih izbora u oktobru ove godine postao najjača stranka u Republici Srpskoj i sa značajnijim porastom glasova u Federaciji BiH. Pored 15 opštinskih načelnika i još 5 zajedničkih načelnika u Republici Srpskoj, SNSD je dobio i mjesta načelnika u Drvaru i Bosanskom Petrovcu.

Takav stalni rast nije imala nijedna stranka u BiH. Zašto? Prije svega zbog povjerenja koje birači imaju u jasne stavove i odlučnost Milorada Dodika. Narod je na izborima rekao svoje, ostaje da sud koji sudi u ime naroda, kaže svoje. Može li sud suditi nadi i uvjerenju naroda da je sa Dodikom moguć izlaz iz krize i katastrofe u koju smo dovedeni vladanjem nacionalista i stranaka koje su skrivile i vodile rat?

Zato sud ima veliku odgovornost, jer je doveden u situaciju da bude instrument, ali ne pravde. Zna se dobro, da bi neko bio dobar sudija, mora prvo biti ličnost. Mora znati da vrši dužnost koja odlučuje o sudbinama, ne samo pojedinaca.

Nekome se učinilo da je jedina šansa, presuditi Dodiku i pod plaštom pravosuđa, strukturisati političku scenu kao mrtvo more, da bi nacionalisti mogli vladati još hiljadu godina. Zato se vidi iz aviona da se radi o pokušaju instrumentalizovanja pravosuđa za politički obračun sa nezgodnim Dodikom. Takvi su zaboravili da je svaki sud dio sistema vlasti i da zajedno sa drugim stubovima, mora voditi računa o svim posljedicama.

Kada je prije nekoliko godina, u 91. godini umro sudija Vrhovnog suda SAD Vilijem Brenan, ispostavilo se da je on svojom hrabrošću i sudijskim odlukama više uticao na američko društvo, nego osam američkih predsjednika koji su se izmijenjali za vrijeme njegovog mandata koji je trajao od 1956. godine - od Ajzenhauera do Buša Starijeg.

Sudija Brenan se trudio da njegove odluke budu balans između propisa i razuma, a da pritom ne bude zaslijepljen strašću za pravdom. Zato su ga i zvali Sudija, sa velikim S.