Piše: Sead Fetahagić

Još smo u ratu

Na sarajevskom aerodromu, u pet sati ujutro, Rasima Delića, bivšeg generala, ispratio je u Hag dobar broj patriota. A pomenuti komandant razvukao je osmijeh od usta do usta, valjda mu drago što ide u zatvor. I uglavnom javljali su se ljudi na razne načine, kao primjerice preko lokalnog Radija Kalman, da pruže podršku Deliću, vjerovatno simpatizeri i članovi Stranke demokratske akcije.

Opšta ocjena tih drnakača je da general nije ništa kriv, to Tribunal u Hagu izjednačava krvnika i žrtvu. Sve je to smišljeno protiv nedužnog muslimanskog naroda.

Već viđena slika, već mnogo puta ispričana priča. No u slučaju generala Delića pomalo me čudi, ne mnogo, što ga toliko veličaju, kad se zna da je u Armiju BiH došao tako što su ga zarobili kao oficira JNA, da kao komandant nijednu bitku nije dobio, da se nigdje nije pokazao hrabrim. Njegova velika zasluga jeste u tome što je bio poslušnikom Alije Izetbegovića, pa je u ratu više djelovao politički, nego vojno. On je taj koji je vojsku očistio od nemuslimana, pod njegovom komandom, a na Alijinu inicijativu, penzionisani su generali Šiber i Divjak, pa je na taj način ovaj rat postao građanski, odnosno vjerski.

Naravno da je ispraćaj na aerodromu bio organizovan, angažovani su autobusi, a sve je to bilo pod budnom paskom "Zelenih beretki". A to što su nedužni civili ili zarobljeni srpski vojnici bili pobijeni, odrubljene im glave, pod nominalnom komandom Rasima Delića, to nije važno velikim patriotima, jer je poznato da su za sve krivi Srbi i Hrvati, a nikako mi musliman. (Davno je rečeno da je patriotizam pribježište za hulje).

Uopšte nije važan slučaj s Delićem, jer takvih slučajeva ima na sve strane. Koliko je puta u Srbiji, u Beogradu, bilo događanja naroda, kao narod se sam po sebi sakupio da veliča one koji su napravili ratne zločine, najčešće bili na komandnim mjestima, a za izvođače radova uvijek se nađe ljudi kojima nije teško okrvaviti ruke. Koliko se mase sakupljalo po trgovima i stadionima, koja je skandirala svojim ubicama, a zakrvavljenim očima kolutala na sve one koji su iz druge nacije, iz druge vjere!

A svu tu halabuku pokriva vlast. U Srbiji i Crnoj Gori, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vladajući ljudi se rastopiše dodvoravajući se potencijalnim putnicima za Hag, kume ih i mole, daju im lovu, advokata i sve što im je potrebno, još jedino da im na junačka prsa prikače orden (a i to se događalo), samo da ih ne ruži međunarodna zajednica, da im ne uvede sankcije. Inače, po svemu, nikada naši vladaoci ne bi kaznili ratnog zločinca iz svojih redova, ali su eto prisiljeni međunarodnom silom. Što će reći, ovi vrhunski političari iz sva tri naroda su na strani još i danas ratnog zločina. I neka se ne vade na floskulu da niko nije kriv dok mu se na sudu ne dokaže zločin, jer sama sumnja i optužba Tužilaštva dovoljno je moralnom i pravdoljubivom čovjeku da se distancira.

Predsjednik Vlade Federacije BiH Ahmed Hadžipašić iskazao je svu podršku Rasimu Deliću pred njegov put u Hag, kao da se radi o turističkom putovanju brodom oko svijeta. Hadžipašić (koji nije spasio nijednu državnu firmu od propasti) nije u stanju da se upita ko je doveo mudžahedine u srednju Bosnu, u Vozuću, da tamo prave zločine, ko im je komandovao? To ne može da učini, jer je poslušnik SDA, njihova vjerna uzdanica.

Da li su ove naše vlasti na svim stranama, ove kojima je pripadnost naciji jedina vrijednost, ikad progovorile o zločinima koje su učinili pripadnici njihove nacije? Jesu, kad ih je međunarodna zajednica prisilila prijeteći im sankcijama, kao u slučaju Dragana Čavića, kada je prije izvjesnog vremena govorio o Srebrenici.

Pričaju mi prijatelji iz Beograda da su tamo ljudi tek sada, deset godina od tragedije u Srebrenici, sa televizijskog ekrana upoznati sa tim strašnim masakrom, jer do sada njihovi vojni šefovi nisu spominjali ratne događaje oko tog bosanskog gradića ili su govorili da je to muslimanska propaganda.

Mnogo bi drugačije bilo kada bi čelnici nacionalnih stranaka izašli u javnost sa podacima o zločinima koje je učinila njihova nacija, a ne da potencijalne zločince ispraćaju u Hag sa aplauzom. Ali onda to ne bi bili čelnici nacionalističkih stranaka. A narod je naravno glup, sluša samo što mu njihovi pretpostavljeni govore, pa kad kažu da treba klati, onda treba zasukati rukave. Kad čovjek u kafani u pijanstvu i u svađi ubije druga, to je zločin.

A kad čovjek zdrave, a pokvarene pameti naredi da se u ratu pobiju civili, to je heroj kome treba dati podršku.

Strah me je među kojim ljudima živim. Još kad čujem Borislava Paravca kako za četnike kaže da su bili antifašisti, unatoč istorijskim dokumentima. A kad čitam kako Džemaludin Latić priprema kulturnu revoluciju muslimana, imam potrebu da se sakrijem u mišiju rupu. Jer sve to govori da smo još u ratu, samo se čeka da neko prvi potegne. I da trupe EUFOR-a odu.