Piše: Pero Simić

"Legendarni" i "mudri"

Da je pritisak jedino efektno sredstvo za funkcionisanje srpskih vlasti s obje strane Drine, uvjerili su se, više puta, prije svega predstavnici međunarodne zajednice, a potom naravno i mi sami.

Posebno posljednjih mjesec, dva, kad je pod pritiscima iz Vašingtona, Brisela, Haga, Berlina i još nekih svjetskih metropola, proradila dobrovoljna predaja haških optuženika. Kao da to nije moglo i prije, sa našom inicijativom, bez pritisaka i trzavica, bez ucjena. I tako eto, naše vlasti funkcionišu godinama, još od početaka diktature Slobodana Miloševića, pa sve do danas.

Svakako izuzimajući vremenski period u kome je u Srbiji na vlasti funkcionisao Zoran Đinđić, a u Republici Srpskoj Milorad Dodik, koji su, koliko-toliko, svojim inicijativama, taj pritisak sklanjali ispred naših vrata.

No, kao spasonosno svjetlo u mračnom tunelu u kome se nalazimo, kada je u pitanju saradnja sa Haškim tribunalom, svakako jeste nekoliko dobrovoljnih predaja. One su, čini mi se, više rezultirale sviješću, u ovom slučaju odgovornih optuženih pojedinaca, nego kao rezultat pritisaka neodgovorne vlasti, što može da u svakom slučaju ohrabri.

To prije svega zbog optimizma da svijest i donekle čast neke haške optuženike još nije napustila, te da žele da slijede, za njih svakako težak put, ali u interesu svoje porodice, sebe i budućnosti ovog naroda i otadžbine. Tu prije svega mislim na generala Perišića a zatim na Gveru i Miletića.

Posebnu svijetlu tačku predstavlja general Momčilo Perišić, koji je, ne dvoumeći se, odlučio da uspravno i odgovorno stane pred Haški sud, gdje će pokušati da dokaže nevinost, stavljajući tako interese države iznad ličnih interesa. Naravno, ne bježeći da preuzme na sebe i odgovornost ukoliko ga sud proglasi krivim.

Pri tome general Perišić se odlučio sam na taj put, najavaljujući ga još dok se govorkalo da bi mogao biti optužen, bez ikakvih pritisaka, pregovora s Vladom Srbije, zahtjeva za pomoć, specijalnih aviona, blagoslova patrijarha i ko zna čega još.

Tiho i bez pompe. Bio je to potez dostojan svakog pravog srpskog vođe i vojskovođe. Da u Beogradu i Srbiji u ovom momentu glavnu riječ vode razumni ljudi, glavni grad Srbije bi osvanuo ovih dana oblijepljen plakatama generala Momčila Perišića a ne Ratka Mladića.

Ako je istina, kao što pišu i pričaju, da smo u istoriji imali toliko hrabrih vojskovođa poput vojvode Mišića, sa kojima se novopečene vojskovođe vole porediti, onda bez sumnje bi uz Mišićevu, bolje stajala Perišićeva nego Mladićeva slika.

Kažu da se Mišić nije bojao ničega, pa stoga, vjerovatno ne bi ni da se pojavi pred dva, tri tužioca, isto toliko sudija, nekoliko prevodilaca i nekoliko stražara s kojima raspolaže sud u Hagu. Pa vi sad vidite ko je bliži omiljenoj mjeri srpskog čojstva i junaštva, Momčilo Perišić ili skriveni Ratko Mladić.

To posebno u svjetlu činjenice da nema amnestije za optužene od strane Tužilaštva u Hagu i da tamo pozvani, jedino na tom mjestu mogu dokazivati svoju nevinost, u suprotnom prećutno pokazuju da su krivi. Takva su pravila za sve i očigledno nova ne kane postavljati.

Svakako treba napomenuti da vlasti u Sarajevu nemaju takvih problema kao što ih ima Republika Srpska ili Srbija, pa u neku ruku i Hrvatska. Bez ikakve gužve cike i vriske, bježanja i skrivanja, u Ševeningen je otputovao general Armije Bosne i Hercegovine Rasim Delić. Vojskovođa omiljen kod Bošnjaka vjerovatno ništa manje nego što je Ratko Mladić bio kod Srba.

Očigledno da i njemu nije bilo prijatno kada je dobio optužnicu ali mu nije palo napamet, da skrivajući se, izbjegne ovu obavezu, čime bi svoj narod doveo u poziciju taoca. Ovako, on će u Hagu pokušati da dokaže da nije odgovoran za zločine koji mu se pripisuju, spreman vjerovatno da prihvati svaku odluku suda.

O Ramušu Haradinaju neću ni da pričam. Za nešto više od dvadeset četiri časa od kako je primio optužnicu, sada već bivši predsjednik vlade Kosova i Metohije, našao se u Ševeningenu. Nikad mu nije ni palo napamet da se krije jer je svjestan i on da bi to Albance dovelo u nezavidan položaj.

I sad, normalan čovjek s pravom se pita, pa je l' moguće da su ona naša dva odmetnuta hajduka Ratko i Radovan gori od ovih nabrojanih? Kako stvari stoje, jesu! Stavili su svoj lični interes iznad svega, pa nek' propadne i Srpska i narod u njoj, kad već, jelte, oni propadaju. Stvarno, je li moguće da "legendarni" general i "mudri" političar ne mogu da sakupe hrabrost da otputuju u Hag i saopšte šta znaju.

Da li to bila samo njihova istina ili nešto drugo, i na taj način pruže svoj puni doprinos u rasvjetljavanju stvarne istine o svim pitanjima optužnice. Ako misle i preko posrednika tvrde da su nevini, zašto muče međunarodnu zajednicu koja onda razjareno muči nas.

Neka sakupe samo malo hrabrosti, kojom su se tako obilato svojevremeno hvalili, kao što je sakupio Perišić, Gvero, Miletić, Delić, Haradinaj i neka napokon tom svojom istinom "razvale" taj haški sud, kako to vole da tvrde njihove pristalice, samo da nas spase ovih zlih vremena.

Je li moguće da su se "legendarni" komandant i "mudri" političar opredijelili za život bubašvaba, da izlaze noću a kriju se danju? Zar to može njihov ego podnijeti? Imaju li "legendarni" i "mudri" osjećaj za svoj narod, svoju porodicu, svijesti o problemima koje nam njihovo skrivanje donosi.

Postoji li kod njih imalo hrabrosti i odgovornosti ili su je potrošili krijući se i tako za sve zatvorili svoju pamet i srce. Jesu li svjesni da im predavanje o časti i dostojanstvu sada mogu održati na primjer jedan Gvero, Miletić, Delić pa i Haradinaj.

Ako sve to ne znaju i ne mogu, onda ovom zaludjelom dvojcu treba pomoći, ali ne pjevajući junačke pjesme, gurajući ih tako još više u mrak, već ukazujući im kako to drugi rade. Hoće li Mladić izdržati lekciju koju mu je, bespogovornim odlaskom u Hag očitao dojučerašnji protivnik general Delić, pitanje je nad kojim treba da se dobro zamisli.

O tome da li je Haški sud pravedan, a posljednje optužnice idu u prilog tome, neka raspravljaju kad dođu tamo. I ovaj rat koji se vodio na ovim prostorima nije bio pravedan pa su i Ratko i Radovan u njemu debelo učestvovali. Mislim da bi sa nestrpljenjem saslušali šta njih dvojica znaju, a mi još ne znamo.

Uostalom, zar im i sve društvo već poodavno nije u Hagu!?