Piše: Slavo Kukuić

Zastrašivanje ili dio scenarija

Ovih se dana, povodom najnovijih odluka visokog predstavnika, često znam zapitati - o čemu se radi? Kako sve te odluke, naime, dovesti u vezu s čovjekom koji se deklarira evropskim liberalom? Da po srijedi nije zastranjivanje kojeg ni sam nije svjestan?

Moj me, međutim, sarajevski prijatelj prije neki dan natjera na razmišljanje. Ne radi se, veli, ni o kakvom zastranjivanju. Po srijedi je, naprotiv, dio prethodno dobro osmišljena scenarija, a nadahnuće za njega britanski je lord pronašao u stoljećima dugoj kolonijalnoj politici svoje zemlje. Kojoj je, pojašnjava, oduvijek i svugdje svojstven bio princip kako mudrost kolonijalnog održavanja nije u rješavanju problema nego u njihovom multipliciranju i traženju načina kako im produžiti vijek trajanja.

Kad nešto detaljnije razmislim, sve sam bliži uvjerenju kako mi sarajevski prijatelj i nije daleko od istine. Uostalom, o tome govore i dvije i pol godine mandata visokoga predstavnika. Oni koje pamćenje bolje služi bez problema će se prisjetiti i načina na koji je Ashdown ovdje startao. Umjesto vjetra u leđa građanskom duhu, kojeg od njega očekivaše i međunarodna zajednica, britanski je liberal u svemu građanskome od prvoga dana vidio sve same šejtane - i to one sa samog dna devetog kruga. Netrpeljivost, primjerice, prema prvom čovjeku SDP-a je, prisjetimo se, pokazao već pri slijetanju na sarajevski aerodrom. I tako je, da se ne lažemo, ostalo do danas. A u pitanju je jedna od rijetkih političkih opcija s kojom se uopće može računati u poslu integriranja bh. države i društva. Sličan je odnos, međutim, sve to vrijeme iskazivao i prema njegovu političkom "dvojniku" na prostoru manjeg entiteta. Kojem nedavno, ako je medijima vjerovati, valjda zbog straha da bi ovaj mogao doći na čelo tamošnje vlade, i najotvorenije zaprijeti.

Gospodine Dodik, poruči mu, ne možete - zbog kaznene prijave protiv Vas - prihvatiti mjesto mandatara. Ako to i učinite, smijenjeni ćete biti u roku od samo tri dana. Poznato je, potom, kako su prošli i neki drugi ljudi iz ovog miljea. Munji Alibabiću je, recimo, gotovo pa zabranjeno pravo i na život. A zašto? Jer su, u službi kojom je kratko rukovodio - i u kojoj su još nerijetki bili oni koji su i sami dirigirali dijelovima ratne mašinerije destrukcije - curile informacije. Jer se, dakle, događalo ono što se događa i u najjačim sličnim službama u svijetu. I u kojima, zbog toga, koliko znamo, ne lete baš svakodnevno glave najodgovornijih.

No, kada bi to bio i princip kojeg se visoki predstavnik bez ostatka pridržava, teško da bi mu se moglo uvjerljivije oponirati. Ali, nije tako. Jer, britanski je lord od prvog dana krajnje prijateljski raspoložen prema nacionalšovinistima svih mogućih fela. Za sve njegove prethodnike oni su uzročnici jedne od najkrvavijih ratnih golgota ove zemlje. Za Ashdowna, međutim, nacionalšovinisti su reformisti s kojima se može graditi evropska BiH. Zbog čega je reformom voljan nazvati i ono što svatko normalan prepoznaje kao farsu. Dovoljno je prisjetiti se samo pompe u vezi s projektom "Buldožer". Teškim strojevima na sarajevskim ulicama i zaštitnim kacigama na glavama najisturenijih fascinirati se željelo i svijet i lokalnu raju. A koji su učinci? Ukratko, umjesto boljeg - lošiji život. A usput, puno potrošenog i vremena i novca. I ništa više. Iako se s tim neće složiti i visoki predstavnik. Dapače. Za njega je to projekt kojeg bi preporučio i svima ostalima - izvan BiH dakako.

Gotovo isto vrijedi i za sve ostale reforme. Koji su, uostalom, efekti reforme školstva? Ili , recimo, sustava koji pokriva sektor poreza i financija? Što je, potom, ova zemlja dobila reformom Državne granične službe, kojom je DGS, kada bi se pitalo Ashdowna, postala uzor za sve druge slične službe u svijetu? Kakvi će se efekti, na koncu, dobiti reformom obrane i policije? Visoki predstavnik - ili njegovi reformisti, svejedno - mogu pričati što im volja. No sve te reforme, i na način kako su postavljene, mehaničke su u najbukvalnijem smislu riječi. Što znači da za rezultat i nemaju promjene. Dapače. A to će, opet, reći da im je jedini cilj opravdanje Ashdownova osobnog postojanja. I postojanja, dakako, onih koji su mu danas "partneri". U biti, međutim, sve one za učinak imaju samo cementiranje ratom izvršenih podjela. Kao što su ih, uostalom, cementirale i promjene u ustavima, kojima se konstitutivnost triju naroda jamči na prostoru čitave države. Jer, ni tri godine nakon toga od konstitutivnosti ni traga ni glasa. Samo šminka. I samo bacanje prašine u oči. Iskustvo oba entiteta, pa i najnovije iskustvo Sarajeva, u prilog tome govore na najuvjerljiviji način. Uspiju li, međutim, "reformisti" u naumu, kojem temelje nedavno udariše u Neumu, a mogli bi, do kraja njihovog mandata ustavna bi podloga etničkih podjela i dodatno mogla biti ojačana.

Zar je moguće da sve to ne vidi i gospodin Ashdown? Ma, kakvi. Pa, u čemu je onda problem? U činjenici da mu takva domaća sorta odgovara i to po najmanje dva osnova. Prvo, jer s njima - budući da oni i ne spominju poziciju partnerstva domaćih vlasti s međunarodnom zajednicom kao uvjet bez kojeg nema ozbiljna razgovora - može produljivati vijek svoga trajanja. A to, dakako, zbog love koju dobije, nije nimalo nevažno. I drugo, što je i važnije, jer hvalospjevima o sebi, koje mu "reformisti" svakodnevno priređuju - dovoljno je pogledati samo one koje iz sarajevskog kabineta, ali i svih svjetskih meridijana, odašilje siroti Terzić - može pripremiti i uspješan nastavak svoje karijere u višim krugovima evropske politike.

Zna li se sve to, relativno je jednostavan odgovor i na mnoga druga pitanja. Jasno je onda, recimo, zašto britanskog lorda uopće ne uzbuđuje američki embargo na ulazak najviših predstavnika SDS-a i PDP-a u SAD. I zašto ne reagira na povratak njihovih ministara u najviši organ izvršne vlasti ove zemlje. Iako, normalno bi bilo da prema tome, ako ni zbog čega drugog onda Amerikanaca radi, ima i te kakvih rezervi. Jasno je, potom, zašto i preuzimanje kormila vlasti u Republici Srpskoj prepušta strankama poput SDS-a i radikala. Onima, dakle, o kojima međunarodna zajednica godinama nije htjela ni čuti. A kamo li ih za partnere imati. I s kojima Amerikanci posla ne žele imati ni danas. Jasno je, na koncu, zašto je, usprkos svim kaznenim prijavama, pa i prvim optužnicama, i danas prijateljski naklonjen hrvatskom članu Predsjedništva BiH. I zašto najavljuje amnestije za sve ostale iz ove družine. Kako je pošlo, neće me iznenaditi da gospodin, koliko sutra, i svu kalvariju, koju prođoše ova zemlja i njezini građani, proglasi najobičnijim povijesnim nesporazumom.