Piše: Mirjana Kusmuk

Srešćemo se u budućnosti, Zorane

Dvije godine od ubistva Zorana Đinđića više nego jasno je da je najveći vizionar moderne srpske istorije pogriješio samo u jednom to onda kada je govorio o sebi i vlastitoj ulozi u političkim procesima.

U trenucima političke praznine koju je za sobom ostavio, podjeli Srbije na dva tabora - Đinđićevski i onaj koji je uvijek bio patološki protiv njega - jasno je da je izjava koju je dao neposredno prije ubistva: "Ako neko misli da će zaustaviti sprovođenje zakona time što će mene ukloniti onda se grdno vara", bila smišljena laž za sve one kojima je Zoran, sluteći zlo koje mu se približava, želio da da snagu za zla vremena koja dolaze.

Upravo vrijeme sadašnje govori da su njegove ubice imale jedan cilj: da, pucajući u njega, ubiju i sve one koji su stajali iza njegove ideje. Oni koji danas vladaju Srbijom ovu tezu svakodnevno neskriveno i dokazuju, ulažući ogroman napor da obrišu iz sjećanja njegovo ime, unište uspomenu, idući dotle da se, izvan svih ljudskih i svih hrišćanskih normi, obračunavaju i sa mrtvim Zoranom.

Zoran Đinđić ubijen je 12. marta u 12.45 ispred zgrade Vlade Srbije. Pogođen je sa dva snajperska hica u stomak i leđa.

Bila je to samo završnica ubistva, koje su izvršile plaćene ubice, a koje je godinama ranije pripremano u KOS-ovskim, UDBA-škim, mafijaškim, plaćeničkim novinarskim i odajama njegovih političkih neistomišljenika.

Godinama prije egzekucije svi oni naporno su radili na anatemisanju jednog čovjeka, njegovoj kriminalizaciji i to sve do trenutka kada je postao "slobodan za konačni odstrel". Prokazan kao "neprijatelj naroda", "izdajnik", "strani špijun", "njemački čovjek", "plaćenik NATO", "kriminalac", postao je lak plijen hijena koje nisu mogle da mu oproste uspjeh. Jer, Srbi uspjehe ne praštaju.

Ali, da se vratimo jednoj jako važnoj stvari, a to je medijska priprema samog ubistva. U ovom trenutku ona je najbolje vidljiva na primjeru samo jednog novinara čiji tekstovi posvećeni liku i djelu Zorana Đinđića su nedavno izašli iz štampe u knjizi pod nazivom: "Slučaj službenika Aleksandra Tijanića".

Upravo iz te knjige se vidi da je medijski obračun sa Đinđićem u svoju kulminaciju ušao mnogo ranije nego je on postao premijer Srbije, već u septembru 2000. godine, jedan mjesec prije petooktobarskih demokratskih promjena.

"Kancelar Đinđić", kako ga zove i sa kojim se Tijanić bespoštedno obračunava sve do dana ubistva, u njegovim kolumnama bio je "Mali Sloba", "švercer cigaretama", "gas koji ubija", "lažov", "mafijaš koji je iznad pravosuđa" i šta sve ne.

Trajalo je to sve do otvorenog poziva lažnim nacionalistima, po zanimanju kriminalcima, da mu stanu na put. Samo mjesec prije ubistva upravo njima službenik Tijanić u "Nacionalu" daje signal: "Ako Đinđić preživi, Srbija neće".

I kada se sve kockice konačno slože i kada prođe ovo zlo vrijeme, upravo period prije pucnja u Đinđića ostaće sasvim sigurno najcrnja stranica srpskog novinarstva, koje se otvoreno stavilo u službu mafije, hijena i najcrnjeg mraka.

Zoran Đinđić im je bio kriv jer je imao jedan ideal, a to je normalan put svoje zemlje i naroda u civilizacijske tokove Evrope. Bio im je kriv jer je postao simbol nade nove generacije Srba, nade koju je trebalo dokrajčiti.

Osuđen je na smrt jer je dao dijagnozu bolesnog srpskog društva i pokušao da ga izliječi, bez anestezije. Grijeh koji nisu mogli da mu oproste bilo je izručenje Miloševića u Hag. I kada su prijetnje postale nepodnošljive, na njih se nije obazirao, već je odgovarao smireno:

"Nisam ja poslao u Hag Miloševićevu glavu. On nije Karađorđe, koji je podigao ustanak za slobodu, već čovek koji je upropastio živote miliona ljudi. Tumačiti to kao da je on žrtvovan i da je nekom sultanu poslata njegova glava, potpuno je pogrešno. Bio je u zatvoru ovde, sad je u zatvoru tamo".

Ubistvom Đinđića, sile mraka i zla zaustavile su nakratko put jednog naroda u civilizacijsko okruženje koje zaslužuje i kojem pripada. U okruženje u koje ga je on poveo.

O tom putu neposredno prije ubistva na pitanje jednog uglednog njemačkog dnevnika šta želi sebi, svojoj djeci i Srbiji u budućnosti odgovorio je ovako:

"Da postanemo kao Grčka - mediteranska zemlja u kojoj ljudi ne vole baš da rade. Ali gde su načelne stvari u redu: lična bezbednost, da se može mirno spavati. Slobodni mediji. Normalan dosadan život sa malo biznisa. Da se mogu kupiti knjige, da se surfuje na Internetu. Da možemo biti deo evropske civilizacije, a da se ne moramo žrtvovati i previše štedeti. Za revolucionara je to, ipak, realističan cilj, zar ne?"

Zoran Đinđić ubijen je na vrhuncu svoje političke snage, ali put koji je zacrtao postao je put mladosti koja ga je prepoznala i čiji dolazak i izrastanje neće moći da spriječi niko. Do vremena koje neumitno dolazi, ostalo je njegovo zavještanje upravo njima: "Gledajte u budućnost, tamo ćemo se sresti jednoga dana, jer ja nameravam da živim u budućnosti".

Do tog dana, neka mu je vječno hvala.