Piše: Sead Fetahagić

Odgoj za netrpeljivost

U sarajevskoj elitnoj Međunarodnoj osnovnoj školi u jednom je razredu došlo do gužve među dječacima. Dvije djevojčice su napale jednog dječaka da on nije Bošnjak, ni musliman, jer se radilo o djetetu iz mješovitog braka.

Sukob je eskalirao do tuče, pa je sazvan roditeljski sastanak. Treba napomenuti da je ovo privatna škola, nastava se izvodi na engleskom jeziku, a školarina se plaća. Roditelji su preporučili sa 16 glasova prema tri, uz jedan uzdržani (roditelj Malezijac nije imao pojma o čemu se radi), da se djevojčice kazne, pa je Nastavničko vijeće to i učinilo. Jedna djevojč ica poslije završenog razreda nema više pravo upisa u ovu školu, a druga je kažnjena posljednjom opomenom.

Tako se to radi u međunarodnim okvirima gdje se poštuje individualni nacionalni izbor i gdje se uvažavaju roditelji koji plaćaju nastavu za svoju djecu. A roditelji one dvije djevojčice, koji su novopečeni sandžački tajkuni, razmisliće kako vaspitavaju svoju djecu. Ali je vjerovatnije da iz ovog neće izvući nikakav nauk. U većini slučajeva kućni odgoj je u trendu sa političkom situacijom: svi koji nisu moje nacije su neprijatelji.

Mnogi koji su od mene bolje upućeni u naše školstvo, kako osnovno, tako i srednje, fakultetsko, govore mi da je vaspitanje uglavnom u nacionalističkom duhu opšta pojava. Kako u porodici, tako i u školi. Već je jedna cijela generacija instruirana u netrpeljivosti prema drugom i drugačijem, pa se može misliti u kom pravcu ova zemlja ide sa odgojem dolazećih generacija! Ovdje, gdje smo mi prije u školama sasvim normalno nacionalno pomiješano sjedili u školskim klupama, sada je normalno nacionalno grupisanje, podvajanje po nacionalnosti. I nije istina da je ovdje došlo do ratnog sukoba zato što su se tri nacije posvađale, nego je do rata došlo da bi se tri nacije sukobile. Sada je, ponavljam to stalno, nastavljen sukob mirnim putem. A vaspitanje u odvojenim školama, u dvije škole pod jednim krovom, u dominaciji jedne nacije u nastavnim vijećima, sve je to put da Bosna i Hercegovina naslijedi praksu sa Bliskog istoka o vječnom neprijateljstvu.

Dominacija stranačke politike nad prosvjetom je potpuna. Zato moram istaći jedan primjer, jedan izuzetak, koji se u našoj političkoj situaciji čini kao eksces. Za direktora Osnovne škole "Sjenjak" u Tuzli izabran je Sulejman Mulić tajnim glasanjem na kojem su učestvovali roditelji i zaposleni u ovoj školi. To je senzacija! Nije opštinski ili kantonalni odbor SDA, ili bilo koje druge stranke, učestvovao u izboru direktora. Pravilo je da stranačka politika sve određuje. Pitam se da li u kadrovskoj kombinatorici postavljaju i čuvaricu zahoda?

Suprotan je primjer sa sarajevskog Prirodno-matematičkog fakulteta, gdje je po nalogu Vlade kantona smijenjen dekan Sulejman Redžić. Znam da ovaj profesor nije član nijedne stranke, pa su zapravo razlozi za smjenu u tome. Priča o autonomiji univerziteta, o usvajanju Bolonjske deklaracije, sve se to treba okačiti mačku o rep! Vladajuća partija na svom terenu mora zagospodariti svim segmentima društva, a jedno od najvažnijih je prosvjeta. Valja odgajati mladost po stranačkom ukusu!

Učestvovao sam u javnom protestu zbog izbora rektora Sarajevskog univerziteta Hasana Muratovića. Čovjek je stalno bio u najužem rukovodstvu SDA, a njegove naučne reference su nikakve. Naravno da od tog protesta nije bilo ništa, pas laje, a karavan prolazi. Ovo je još jedan dokaz da je naša zemlja daleko od evropskih uzusa, a jedno od najvažnijih je autonomija univerziteta. Ma kakva autonomija kada se pod Hasanom Muratovićem otvara put ka formiranju muslimanskog univerziteta! Na tom putu je većina fakulteta, pošto su svi dekani iz jedne nacije, a polako se pročišćava i profesorski kadar, kao i studentska populacija.

Zanimljivo je da su na stranu Hasana Muratovića stali izvjesni fakultetski profesori, pozivajući se na nekakav formalistički princip. Ubrzo je jedan od tih profesora izabran u plaćeni savjet fakulteta, jedini koji nije Bošnjak među pouzdanim jednonacionalnim kadrovima. Da, po ovom primjeru se može dobro prosperirati ako pušeš u njihove diple, iako si iz druge nacije.

A u onoj Međunarodnoj osnovnoj školi nema problema sa nacionalnim predmetima. Kome se ne sviđa da mu djeca uče svjetsku istoriju, ne mora ovdje dijete upisivati i plaćati školarinu. I u ovoj školi se ne postavlja pitanje jezika, bosanskog, srpskog ili hrvatskog. Engleski je glavni. Možda je to jedini način da se ove nacionalističke strasti smire. Da svi postanemo Englezi.