Piše: Predrag Klincov

Ministar koji radi svoj posao

Gojko Janković, koga je Haški tribunal optužio za ratne zločine počinjene u Foči, otputovao je juče sa banjalučkog aerodroma u Pritvorsku jedinicu u Ševeningenu.

Predaja Jankovića koji se, kako saznaju mediji, prethodne četiri godine krio u Moskvi, uslijedila je nakon pregovora njegove porodice i Ministarstva unutrašnjih poslova RS na čelu sa Darkom Matijaševićem.

Ministar koji je po imenovanju bio osporavan sa skoro svih strana, posebno prvih saradnika kojima je za "zasluge" u procesu pronalaska haških bjegunaca ekspresno pokazao izlazna vrata zgrade MUP-a RS, na djelu je dokazao kako jedan funkcioner treba da obavlja povjereni mu posao.

Sjetimo se samo izjava Radomira Njeguša, bivšeg direktora policije RS (koji je pod pritiskom Matijaševića podnio ostavku), da se radi o čovjeku koji je primjereniji za vojnu nego policijsku službu ili da se, kako reče, miješa u operativni rad koji nije u ministrovoj nadležnosti.

Za ovo prvo je Njeguš sigurno u pravu, što se lako može zaključiti iz svakog Matijaševićevog javnog nastupa koji uglavnom liče na emisiju "Dozvolite da se obratimo". Možda je u pravu i kada kaže da se Matijašević petlja u sve aktivnosti MUP-a, ali mu, izgleda, ništa drugo nije ni preostao kada se Njeguš i ostali njemu slični policijski i Vladini činovnici proteklih godina nisu puno miješali u svoj posao.

Može neko Matijaševiću prebaciti da je suviše krut ili da provodi vojničku disciplinu, ali mu niko, barem za sada, ne može osporiti da svoj posao obavlja bolje od većine prethodnika.

Ako se u domenu saradnje sa Haškim tribunalom pogleda čisto matematički vidjeće se da su direktnom zaslugom Matijaševića put Haga otišli Savo Todović i Gojko Janković, a nemali doprinos je dao i pri predaji Miće Stanišića, Milana Gvere i Radivoja Miletića.

S druge strane, na kontu trojice njegovih prethodnika - Perica Bundala, Dragomira Jovičića i Zorana Đerića stoji - nula.

Rezultati Matijaševića vjerovatno bi bili i veći da se svi haški bjegunci nalaze u Republici Srpskoj. Ovako i u najboljoj namjeri da ih sve isporuči u Ševeningen, ministar policije RS uglavnom zavisi od milosti premijera Srbije Vojislava Koštunice u čijim rukama je sudbina većine optuženika koji su, prema riječima same Karle del Ponte, utočište našli na teritoriji Srbije.

Dodatni problem za Matijaševića, a pogotovo građane RS, u budućnosti može predstavljati sve manji broj optuženika za ratne zločine koji se namjeravaju dobrovoljno predati, odnosno kada na slobodi ostanu samo oni koji to neće učiniti "ni za živu glavu".

A tada, građani RS, koji najviše trpe zbog skrivanja haških optuženika, od Matijaševića takođe očekuju da uradi ono što mu je posao i, zajedno sa kolegama iz regiona ili bez njih, pokrene akciju hapšenja lica koja godinama izbjegavaju ruku pravde i, onako usput, mrcvare vlastiti narod.