Piše: Pero Simić

Mreže i bijeli magovi

Tri ili četiri dana prije nego što će odletjeti put Haga, optuženi general Vojske RS Vinko Pandurević, koga je preovladao razum i koji se ovoga puta dobrovoljno predao vlastima u Srbiji, dao je intervju jednoj beogradskoj televiziji i to u uniformi generala Vojske Srbije i Crne Gore.

Ministar odbrane Srbije i Crne Gore Prvoslav Davinić dan kasnije, opet u izjavi drugoj beogradskoj televiziji, naveo je da mu nije jasno otkud Pandurević u toj uniformi kad ne pripada vojsci koju on kontroliše.

Ta zbunjenost i te nedoumice, koje ovakvi potezi i izjave izazivaju u javnosti, a vezane za Vojsku Srbije i Crne Gore, navode nas na razmišljanje da unutar nje mnogo šta izmiče kontroli ili nije pod kontrolom, uopšte.

Navlačenje generalske vojne uniforme Srbije i Crne Gore od strane generala Pandurevića u stvari je više od simbolike i moglo bi se prokomentarisati kao njegov inat prema vlastima u Beogradu koje su ga pritiskale da se preda. On sada, pri kraju karijere, kao da želi reći da u Hag u stvari odlazi kao oficir Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, a ne RS, i da o svojoj krivici za Srebrenicu želi da se brani upravo kao oficir državne jedinice.

Za razliku od njega ministar Davinić kao da pere ruke od svega toga, te Pandurevićevo pojavljivanje sa sve simbolima i uniformom Vojske Srbije i Crne Gore donekle smatra i incidentom. Nama ovdje u RS, bar kada su u pitanju oficiri, nikad ništa do kraja nije bilo jasno, posebno ko su to naši, a ko oficiri tadašnje Vojske Jugoslavije, te tako ni u ovom slučaju o kome govorim.

No bilo kako bilo, najvažnije u svemu tome je ipak činjenica da je Pandurević shvatio da je Hag, u ovom slučaju, jedino mjesto gdje se istina može i mora braniti, što nažalost nikako da shvate i dva ključna haška bjegunca Karadžić i Mladić. Na to ćemo izgleda morati sačekati.

To malopređašnje pominjanje odsustva kontrole prije svega u bezbjednosnim vojnim i civilnim službama upravo i predstavlja okvir za sliku podrške dijelova tih službi haškim bjeguncima, prije svega što te službe, uprkos raznim skupštinskim i ostalim odborima, bar u Srbiji, račune podnose rijetko kome. Sličnih običaja u nešto drugačijem obliku imamo i s ove strane Drine.

Takve strukture i čine, može se reći, obavještajno i bezbjednosno podzemlje koje je po svemu sudeći najangažovanije oko skrivanja Ratka Mladića i Radovana Karadžića. U prilog ovoj tvrdnji svakako idu i prije tri dana javno izgovoreni podaci bivšeg prvog obavještajca RS Predraga Ćeranića da se mreža podrške Radovanu Karadžiću proteže čak do najviših bezbjednosnih službi BiH. Ćeranić je, kako kaže, mislio na pojedince u tim službama od kojih su neki čak i visokopozicionirani.

Da li su upravo ti pojedinci nosioci tajne Karadžićeve neuhvatljivosti ostaje da se nagađa, ali vjerovati je da ni to nije daleko od istine. Uostalom i učestale dobrovoljne predaje više haških optuženika bez sumnje su i rezultat odlučnijeg i jačeg observiranja grupa i pojedinaca koji su predstavljali mrežu podrške sada već bivšim haškim bjeguncima, a odskora pritvorenicima ševeningenskog zatvora.

Ostavljeni bez pomoći, tačnije logistike, i prijeko potrebne podrške za skrivanje nije im preostalo ništa drugo nego da se predaju. Naravno i iz ovoga valja, bar za sada, izuzeti već pomenutu mrežu Karadžića i Mladića, koja je mnogo veća i koju čine bivši i sadašnji bezbjednjaci, protivnici novih proevropskih kretanja, te se tako ova dvojica osjećaju dovoljno bezbjednim da im ne pada na pamet da se predaju.

To da boluju od nedostatka svijesti i osjećanja prema porodici, narodu i državi već poodavno smo apsolvirali, kao što nam je jasno da i dobar dio aktuelne vlasti RS duva u Karadžićeva i Mladićeva jedra.

Te naše glavonje, kada je u pitanju saradnja sa Hagom, poigravaju se kao što se vidi i sa nama i sa međunarodnom zajednicom, što i ne čudi s obzirom da približavanjem Evropi i uvođenjem proevropskih i demokratskih standarda ta poluprimitivna kamarila, na ovim pozicijama na kojima su sada, neće imati šta da traži. Bude li napokon pravde, a nadati se da hoće, ovu našu sadašnju vrhušku bi prije mogli viđati po sudnicama ili iza brave nego u nekoj od funkcija na koje su se, u ovom vakumu bezakonja, iščekujući sa zebnjom Evropu, tako strasno navikli.

U priču o saradnji sa Haškim tribunalom i potrazi za Radovanom i Ratkom posljednjih dana, ako je vjerovati žućkastoj štampi u Srbiji, uključeni su valjda da bi cirkus bio kompletan samoinicijativno i proroci, vračevi, vidovnjaci i bijeli magovi.

Možda oni pomognu Koštunici i Srbiji, a i našem malom diktatoru Čaviću? Ali avaj! Proroci i vidovnjaci, godinama "moćno" srpsko oružje, izgleda da su tu, ne da bi ovu dvojicu locirali, već da bi u ovoj kompletnoj haškoj ujdurmi Karadžiću i Mladiću dodijelili oreol neuhvatljivih, hiljadama kilometara udaljenih od ovih prostora i potragu za njima prikazali kao mlaćenje prazne slame. Pa, sad, ko se primi - primi!? Da li NATO, da li Koštunica ili Čavić, ako ne oni svakako će "ludi" narod.

Lično sam više sklon astrolozima nego bijelim magovima i vidovnjacima. Evo zašto... Prema astrološkim proračunima, 2005. godina će biti uspješna za Mladića i Karadžića. Eto najboljeg dokaza da će ove godine u Hag.