Piše: Gradimir Gojer

Uhapšeno Sarajevo

Grad Sarajevo više ne postoji! Ne postoji, bar u obliku i formi u kojoj je egzistirao do prije neki dan. Da ne govorimo o nekadašnjem Sarajevu, sa svim pripadajućim mu općinama, sa multietničnošću koja je bila gotovo pa simbol grada podno Trebevića.

U Sarajevu je izvršen puč, vrsta državnog udara, kojim je definitivno multietničitet stavljena ad akta, bar u vremenu dok je na vlasti skupina nacionalnih stranaka koju svesrdno pomažu i određeni međunarodni činioci.

Atentatiranje multietičnosti Sarajeva nastavlja se svakominutno, i ovaj grad postaje apsolutno jednonacionalan. Međutim, nije ovdje više problem u Sarajevu. Pogotovo nije problem u načinu na koji će se konstituirati gradska vlast.

Problem je mnogo širi, suštinskiji i po svemu sudeći trebalo bi definitivno da zapečati sudbinu državica na Balkanu, koje bi trebalo da budu, prema planu velikih projektanata, isključivi zabrani za jednonacionalna okupljanja i življenje u samoći jednonacionalnosti.

Taj pogubni naum, ma od koga dolazio, užasavajuća je činjenica na početku XXI stoljeća. Prosto je nevjerojatno da veliki europski i američki centri moći ovaj državni udar u Sarajevu gledaju mirno.

Nikada i nigdje u svijetu nije lakše postignut politički cilj; od grubog rušenja multinacionalne vlasti u Sarajevu, uz blagonaklon pogled onih centara svjetske moći koji su se do jučer zaklinjali da im je multinacionalnost glavni cilj i glavna odrednica u državi Bosni i Hercegovini i u Sarajevu.

Ovo ne pišem zbog svega onog što se dešavalo posljednjih dana u Sarajevu, zbog bruke sa konstituiranjem Gradskog vijeća.

Ovo pišem zbog budućnosti države Bosne i Hercegovine. Jer, ako ne bude multinacionalnog Sarajeva (a sve ga je manje!!!), multinacionalne države Bosne i Hercegovine neće biti.

Ili je tačnije kazati neće biti nikakve Bosne i Hercegovine!!! Biće skupine plemena koji će veličati svoj nacionalni etos, koji će slaviti svoje vjerske praznike i koji će uživati u svojoj autističnosti i usamljenosti.

I dan danas se sjećam jednoga hladnoga dana 1993. godine, kada mi je reis Mustafa ef. Cerić kazao znakovitu poruku:

"...Živio sam u najmuslimanskijem gradu u najmuslimanskijoj državi, predavao na muslimanskom sveučilištu... ali nisam mogao dugo opstati jer je Bošnjaku i Bosancu u gene ugrađeno da ne živi sam, već s drugim..."

Iznenađuje neposluh onih koji bi, bar, trebali slušati svoga vjerskog vođu...

Valjda ovom komentara ne treba...

Želim intenzivno, kao i vjerojatno svi normalni građani Sarajeva, da ovaj predivni grad Sarajevo sačuva svoju multietničku strukturu.

Ako ništa drugo, iz prkosa svih nas koji ga volimo i koji smo u njemu živjeli kad je bilo najteže, želio bih da Sarajevo ne postane jednonacionalni grad.

Jer to je bio i ostao grad u kome nikada u povijesti, nijednoj naciji, a i niti jednom građaninu nije bilo tijesno i usko.

To je bio, a tvrdim i ostao, grad koji neće i ne može da trpi okove jednonacionalne logike, koji neće i ne može biti uhapšen grad.

Sarajevu se izgleda, bar za izvjesno vrijeme, ne piše dobro. Brine šutnja međunarodnih čimbenika.

Pitam se da li su se oni dogovorili da ovako stanje zacementiraju svojim nečinjenjem i da grad Sarajevo postane simbolom jedne od državica koje bi trebalo stvoriti u tkivu sadašnje dejtonske Bosne i Hercegovine.

Stidim se i zabrinut sam. Stidim se svake žrtve iz antifašističkog rata od 1941. do 1945. i svake žrtve iz antifašističkog rata od 1992. do 1995.

Sarajevu je potreban pokret sa odbranu grada Sarajeva, u kome će građani braniti svoj grad od nerazumne političke logike i pragme, kao što su ga branili u antifašističkim bojevima (Drugom svjetskom i obrambenom od 1992. do 1995).

Ovaj atentat na Sarajevo računa sa još jednom agresijom... Sa agresijom primitivizma koja razjeda i posljednje centre i posljednje stanice kozmopolitskog i multinacionalnog mišljenja u Sarajevu.

Negdje u svojoj pećini raduje se Radovan Karadžić, a i njegovi sljedbenici, kao i sljedbenici blagopočivšeg u Gospodinu Mate Bobana.

Njihovo djelo okončava se u Sarajevu jer, razbijanje države Bosne i Hercegovine, koje je svakominutno na ovim prostorima, svoj završnui akt imat će u jednonacionalnom Sarajevu.

Ovaj tekst je namijenjen onima koji imaju manje od 30 godina.

Pozivam ih da brane multinacionalno Sarajevo , jer u protivnom neće imati šta niti braniti...

Osim zgrada ambasada zapadnih zemalja, koje će im biti jedina pribježišta za definitivan bijeg iz ove nesretne zemlje.

Oslobodimo Sarajevo ponovo! Jer, u protivnom nastat će doba sužanjstva, ne u jednonacionalnom Sarajevu, nego u siromašnom Sarajevu (glede materijalnog stanja, ali i glede duhovnog!).

Eto, neka dovrše posao koji su i počeli, a neka gledaju međunarodni faktori ovu svoju bruku.