Piše: Sead FETAHAGIĆ

Narod gubi, narod plaća

Optužbe pljušte na sve strane, pa izgleda da nema čovjeka ni institucije da nije pred sudom, kao tužitelj ili optuženi, a neki možda u obje uloge. Bilo je svašta, rat je sve pobrkao, pravo i pravdu su uzimali u svoje ruke oni kojima su te ruke bile krvave ili, u boljem slučaju, ruke uvučene u mućke i drpisanje love.

Pa i jesmo svi mi zaslužili da stanemo pred sud, prije nego odemo pred Strašni sud, pa da odgovaramo za sve ono što smo činili, a mnogo više za ono što nismo činili, a kao ljudi smo morali.

Ko je odgovoran za ratnih minus 200.000 glava neka odgovara pred Sudom za ratne zločine u Hagu. (Neki su ispitali broj žrtava u ratu, pa su došli do cifre od 120.000, ali je to nama malo, mi volimo da pretjerujemo). Ali neke mi tužbe izgledaju kao seljačke parnice oko međe, nije da međa nije pomjerena, ali je veća šteta od sudskog i advokatskog naduravanja, nego od ono pola metra zemlje. Tako mi izgleda ova tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za ratnu štetu. Kažu da je naša zemlja oštećena za nekoliko stotina milijardi dolara. Ne sumnjam da su nam Srbijanci upadali tokom nepune četiri godine i vršljali što su bolje mogli, ali se pitam da li tužba moje zemlje protiv susjedne donosi više štete nego neke koristi? Prvo, taj proces će se otegnuti u nedogled (a uz to i košta), pa na kraju ako i dobijemo odluku da nam Srbija i Crna Gora plate odštetu, od čega će to oni plaćati, kad im je privreda tropa, a zaduženi su preko glave! Pa da nam eventualno počnu plaćati za jedno pedeset godina, kada dođu druge generacije koje neće znati o čemu se zapravo radi.

Najveća šteta od ove tužbe je što će otežati dobrosusjedske odnose, a budućim generacijama valja živjeti u okruženju od komšija. Mnogo je skuplje biti u mržnji s komšijama, nego dobiti lovu na lutriji koja se lako proćerda.

Međutim, tu tužbu Dragan Čavić i svi ostali političari u Republici Srpskoj odbacuju iz razloga nacionalne solidarnosti sa Srbijancima, vadeći se na neku pravnu neutemeljenost, a zapravo se odazivaju na zov krvi i tla, na guslanje feudalno-seljačkog mentaliteta, u vremenu kada se u Evropi razmišlja samo o interesima. Mislim da nije u našem interesu da se svađamo sa susjedima, pogotovo što sumnjam da će nam oni ikada platiti ratnu odštetu, a Čavić i kompanija gude neku nacionalnu patetičnu priču. Kao da nisu bivali u Srbiji i Beogradu, gdje tamošnje stanovništvo ne haje za bosanske Srbe, koje naziva Bosancima. Kako su tamo u ratu dočekali Srbe iz Kninske Krajine, sa Kosova, pa i bosanske Srbe? Znam, uglavnom sa indignacijom.

I jedna druga je tužba po meni veoma upitna, ona u slučaju Saliha Alijagića. Po svemu sudeći nema nikakvog spora da je Alijagićeva imovina uništena, opljačkana tokom rata, ali kao da je on jedini! Šta je sa hiljadama drugih koji su izgubili svoju imovinu, svakako mnogo manju od Alijagićeve, ali za njih i te kako značajnu? Zašto se ta šteta na nadoknadi? Zato što hiljade ljudi nema pare za advokate? Pa i kad bi svi oštećeni podnijeli zahtjev za odštetu, ko bi sve to platio? Opet nedužan narod, kao u slučaju Trebinja, čije stanovništvo mora ispaštati zbog nečijih ratnih "podviga". Lako je Alijagiću koji je bio i ostao bogat, svakako će dobiti neki novac, ali šta ćemo sa sirotinjom koja je u ratu izgubila i svoj sirotinjski zavežljaj?

Onda se digli neki u Bijeljini i u Banjoj Luci da tuže Federaciju za sto miliona za naplatu ratne štete. Zar vam to ne liči na tuk na utuk, vi nama tužbu, a onda mi vama, kao da mi ne znamo presaviti tabak? U proteklom ratu većina je nešto izgubila, a manjina je profitirala. Hoće li oni što su izgubili tužbama dobiti lovu od one manjine? Nema govora, narod gubi, narod plaća.

Mnogi od ovih sudskih procesa, gdje se traži nadoknada za izgubljenu imovinu od kolektiva, unekoliko zasjenjuju vladajuće kriminalce koji bi trebalo da sjednu na optuženičku klupu. Pojedinac je krao, varao, ubijao, nisu kolektiviteti. Ali naše omađijane mase od tih pojedinaca, koji se zaklanjaju iza nacije kao Dragan Čović, ponavljaju otužnu priču da njihove vođe nisu krive dok ih sud ne osudi. A kada se to desi, onda se govori kako je proces montiran, kako je politički. A ta obmana zaista djeluje, a kada se bolje porazmisli na svijetu nema suda da nije politički. Pa valjda je sud ustanovila politika, koja istovremeno donosi zakone.

Naprosto ne možeš naći nekoga u vrhovima nacionalnih političkih stranaka da nisu osumnjičeni i optuženi ili će biti. Pa ako Dragan Čović dospije iza zatvorenih zatvorskih vrata, on će se vaditi na Hrvate, da je to protiv njih, pa će Hrvati morati plaćati njegove petljancije. Neka ne pristaje srpski narod da se Radovan Karadžić zaklanja iza njega, jer bi onda svi Srbi mogli da nose Radovanov krst. Takođe neka Hasan Čengić ne priča da sve što je činio u ratu i nakon njega to je radio zbog svog muslimanskog naroda, jer će onda taj narod kojeg toliko voli služiti kaznu umjesto hadžije. Zašto narod dozvoljava da se osuđenici skrivaju iza njega? A dozvoljava, inače ne bi za njega glasali.