Piše: Dragan Risojević

Prekomanda: V.P. Hag

Ljubomir Borovčanin, bivši zamjenik komandanta Specijalne brigade policije Republike Srpske, kojem se na dušu stavlja učešće u srebreničkom masakru, sutra bi trebalo da otputuje u Hag, nakon što je u pregovorima sa vlastima u Banjoj Luci i Beogradu postignut dogovor o njegovoj predaji.

Borovčanin, koji od Tribunala bježi godinama, jedan je od optuženika koji u posljednjih nekoliko mjeseci odlazi u Hag po principu dobrovoljne predaje.

On će, kao i ostali optuženici, biti debelo novčano nagrađen za zločin koji mu se stavlja na dušu. Velikodušno, na žiro račun njegove porodice, službeni Beograd isplatiće tajanstvenu, vjeruje se veliku cifru, čime će, praktično, biti nagrađen za zločin ogromnih razmjera.

Kao i ostali, i on će otići u Ševeningen jer je to, odjednom, postao "interes države, naroda i njegove porodice". Dakle, nakon dvije i po godine provedene u bijegu shvatio je da postoji takav interes, sad je, vjerovatno, i čuo da je u Srebrenci počinjen zločin, a država je poslije toliko vremena uspjela da ga locira i čak nagovori da se preda.

Tako bi bilo kad bi još mogli biti toliko nerazumni i povjerovati u tako očiglednu laž. Niti je Borovčanin shvatio da je opšti interes da se nađe u Hagu (svojim bijegom pokazao je svu opravdanost haške optužnice; što bi, uostalom, bježao?!), niti je država tek sada uspjela da ga locira. Tome u prilog govori i jučerašnja izjava Zorana Stojkovića, ministra pravde Srbije, o tome da bi uskoro moglo da se preda još pet ili šest optuženika sa haške liste, među njima i oni krupnog kalibra poput Milana Lukića, višegradskog krvnika (i taj bježi, sigurno zato što je nevin), i Gorana Hadžića (to je onaj, sjećate se, što je "pobjegao" pred nosom srbijanske policije, nakon što mu je "neko" dojavio za optužnicu).

Ovo samo dokazuje da je onaj ko je sada uspio da ih pronađe sve ove godine znao gdje se nalaze, ali se naglo dosjetio da je njihovo lociranje "državni i narodni interes". Jasno je i da su putnici za Hag čekali da komanda donese naredbu. Dobro upućeni tvrde da je ista stigla nedavno i da glasi: Strogo povjerljivo, vojna tajna, hitno: PREKOMANDA: VOJNA POŠTA HAG.

Jer, da nisu znali gdje su i da nisu čekali komandu, kako bi ih dobrovoljno predali u tako kratkom vremenu?

Ali, kao i svakoj vojnoj hijararhiji, do prekomande se može doći samo ako to odobri pretpostavljeni. U ovom slučaju, pretpostavljeni vlastodršci u Beogradu i Banjoj Luci, nakon toliko godina, uspjeli su da sebi utuve u glavu da se obaveze prema Haškom sudu više ne mogu izbjegavati. Za to vrijeme, dok su se oni pravili Toše i trpali pare u svoje džepove, nekažnjeni za svoje nečinjenje, narod je dotle patio, zakovan u haškoj depresiji.

Kako se, međutim, sada, u novoj atmosferi odnosa prema Hagu, provode te famozne dobrovoljne predaje? Jednostavno - zločin se plaća. Autora ovog teksta prije nekoliko dana pozvao je jedan penzionisani oficir kako bi mu se izjadao da je shvatio da mu je, možda, bilo bolje da je činio zločin, nego da čitav život provede u bogobojaznom strahu od činjenja nepravde prema drugima. Jer, da je učestvovao u zločinu, njegova porodica danas bi bila obezbijeđena, a ko zna, možda bi mu, kako ironično kaže, sagradili i bazen pred kućom da djeca imaju gdje da se kupaju, kad on već u Hagu mora da "traći" vrijeme.