![]() |
| Datuma:
11.05.2006
Glumac je glumacNije nikakva tajna da sam ljubitelj umetnosti. Već godinama pratim književnost i muziku i film i pozorište. Valjda sam zato i primetio jedan pozorišni fenomen na koji želim da vam skrenem pažnju. A, evo o čemu se radi. Izgleda da je u poslednje vreme sa ''dasaka koje život znače'' pozorišna umetnost u traganju za novim formama i izrazima sišla među narod. Na javnu, tj. političku scenu. Prošao je BITEF, kao i "Sterijino pozorje", a davno su se završili i Dani komedije u Jagodini. Ali, bez obzira na to, glumi se na sve strane. I glumi se i glumata u dramama, komedijama i tragedijama podjednako. Osetili svi nekako glumu kao izazov, kao igru, i kao sredstvo za izražavanje i komunikaciju, pa se ovim ''danima glume'' u Srbiji ne nazire kraj. To preplitanje žanrova (predstava počne kao drama, a završi se kao komedija i obratno), ta masovnost, ta neobaveznost forme i iznad svega aktuelnost i savremenost teksta, razgaljuju srca svih ljubitelja umetnosti i obogaćuju našu pozorišnu i kulturnu scenu u celini. Kao što i priliči prvom građaninu Srbije, jednu od glavnih uloga u ovoj predstavi - reci bez početka i kraja preuzeo je Vojislav Koštunica lično. Ponesen opštim zanosom, lakoćom i razigranošću svojstvenim renesansnim komedijama, sa igranjem i pevanjem, i on je poželeo da se malo poigra, odnosno da glumi. Zato što mu je to verovatno bio san od malih nogu, prvo je pokušao da glumi premijera. U tom svojstvu, da ne kažem ulozi, on je nedavno Oliju Renu i Karli del Ponte s punom državničkom ozbiljnošću obećao da će on i njegova vlada i sve državne institucije učiniti sve da uhapse Mladića i pošalju ga u Hag do 1. maja. Pošto se oni nisu nasmejali, ne shvatajući valjda da se radi o glumi, o neobaveznoj renesansnoj komediji, vešti Koštunica se u hodu prebacio u drugu ulogu. Da bi popravio stvar, glumio je hipnotizera. Izbuljivši se u njih, verovatno im je govorio ono poznato ''tvoji kapci su teški, ti spavaš...'' ne bi li iz njihove svesti izbrisao prethodnu neuspelu glumačku epizodu. Izgleda da je i ulogu hipnotizera odigrao loše, jer se pomenuti svega sećaju, preskačući s lakoćom iz uloge u ulogu, spremni Voja je počeo da drami mangupa. Baš takav je bio na sednici srpske vlade, optuživši Rena i Del Ponteovu da lažu, s obzirom na to da njemu nije svojstveno da bilo kome bilo šta obećava. Usput je za sve okrivio Mladića, Brisel, Vašington i sve ostale. Ne sačekavši da vidi da li ministri glume da mu veruju, pohrlio je u novu ulogu. Glumio je ni manje ni više nego druga Tita. Napisao nam pismo. Pošto nespremni narod nije oduševljeno odglumio ono očekivano ''druže Vojo, primili smo pismo, da Mladića uhvatili nismo'', rešio je da predahne u ulozi smernog pravoslavca i bogomoljca, koja mu, da budemo iskreni, najbolje leži. Jedva se dočepao ''sigurne kuće'', tj. stranačkih prostorija i slave na kojoj mu niko ništa ne može i ne sme. Pa, valjda se zna šta je slava (osim na TV B92) i šta se na njoj radi, tj. priča. Usput, da se ne opusti previše i da ne izađe iz forme, ''preko plota'' je poručio međunarodnoj zajednici da on ništa nije kriv, već da o tome treba da se dogovore Brisel i Vašington. Za ovu patriotsku bravuru bio je nagrađen umilnim pogledima pažljivo odabranih zvanica. Ne želeći da zaostane za premijerom, inspiraciju je dobio i potpredsednik Vlade, koji već godinama glumi Hamleta u njegovoj legendarnoj dilemi ''da li da zbrišem dok je vreme ili da glumim potpredsednika još malo'', s obzirom na to da je vrlo profitabilno. Nekako baš sad je osetio snažan unutrašnji poriv da glumi poštenjačinu. Tako je to s pravom umetnošću. Nema dobre uloge na silu, već kada naiđe inspiracija. Zato pitanja nestručnih kritičara, zašto nije glumio poštenjačinu i podneo ostavku kada je otkriveno da je glavni krivac za ''šećernu aferu'' upravo on, ili u toku privatizacije Nacionalne štedionice ili "Knjaza Miloša", ne treba uzimati za ozbiljno. Slažem se, doduše, da je mogao da glumi poštenjačinu i kada je uhvaćen u bednom primanju mita od "Eriksona" ili kada su njegovi finansijski puleni uhvaćeni s koferom para u Narodnoj banci, ali ja za raziliku od ovih kritičara znam da takve odluke nisu stvar racionalnog i promišljenog, već kao što rekoh umetničkog nadahnuća. I odmah se videlo da je podnošenje ostavke i pretnju Vladi da će je srušti odglumio baš dobro. Glumili i ministri. Za početak ministri za energetiku i privatizaciju glumili ministre odbrane i policije, čime su nam diskretno stavili do znanja da inovacijama na pozorišnoj sceni nema kraja. Publika je gromoglasnim smehom prihvatila novinu u kojoj glumci prelaze iz uloge u ulogu i ne glume ono što im je dodeljeno u glumačkoj podeli, već ono što najviše vole. Zato Bubalo i Naumov govore o ratnim zločinima i hapšenju Mladića, a ministar finansija Dinkić najavljuje hapšenja, podiže optužnice i donosi presude. Zato ministar unutrašnjih poslova Jočić priča o diplomatiji i spoljnim poslovima, a ministar spoljnih poslova Drašković o službama bezbednosti. I upravo to oslobađanje od klišea i nametnutih rediteljskih stega daje novi šarm predstavi koja je u toku i izaziva ovacije publike. Ovaj svojevrsni ''pozorišni enformel'' još nije zaživeo u klasičnom teatru, ali verujem da ćemo uskoro gledati kako, na primer, u Nušićevoj "Gospođi ministarki" ujka Vasa odjednom počinje da glumi Živku, a Živka počasnog konzula Nikaragve ili možda Juliju i Ofeliju ili Sirana de Beržeraka, u zavisnosti od toga gde je radost igra ponese. Glumili i nevidljivi ministar za nauku i ministar za lokalnu samoupravu i mnogi drugi i to hor papagaja, samo nisu obukli prigodne šarene kostime od perja. Ali su zato svi uglas ponavljali ''kako nikada u istoriji srpski general nije ovo ili ono, kako srpsku otadžbinu nije stvarao jedan čovek, pa ne može ni da je uništava, a da upravo on, tj. Mladić hoće da se ceo narod i otadžbina žrtvuju za njega...'' I tako, nije baš bilo u stihu, ali se često pominjalo srpstvo i otadžbina. Iako neki misle da direktor BIA i ministar unutrašnjih poslova nemaju talenta za glumu (jer imaju vidljive probleme s osnovnim glumačkim izražajnim sredstvom - ne umeju da govore) i da bi u najboljem slučaju mogli da statiraju u nastavku filma ''Tupan i Glupan'', i njih dvojca su ''glumili'', ali na jedan poseban način. Oni, naime, uopšte nisu glumili. Bili su ono što jesu - odsutni i nemi. Ipak često su pominjani, pa bi se moglo reći da su i pored toga što ih nigde nije bilo (osim kratko na slavi DSS-a) na neki način bili deo predstave. I to neke avangardne, koju kao da je pisao Beket. Jer svi znaju za Godoa i svi ga čekaju, iako on nije lik u drami, iako nema nikakvu ulogu i ne izgovara nikakav tekst. Nasuprot njemu nepostojećem u dramskoj radnji, malo ko bi se setio da su u stvari glavni likovi ove priče neki Vladimir i Estragon. Tako je to s umetnošću. Ponekad oni koji se najmanje trude i najmanje vrede, nezasluženo ponesu veći deo ''slave i popularnosti'' nego što im to objektivno pripada. Ali, hvala bogu, to se ne dešava kada je u pitanju ''glavni glumac'' predstave koja je u toku. Naime, glavni inspirator sveg ovog glumatanja tako savršeno glumi Engleza da je zasenio sve epizodiste, i domaće i strane. Ostao je tako engleski hladan na sva prozivanja, molbe, apele, pretnje, uvrede, klevete i zemaljske, i nebeske vlasti i tako dostigao glumačko savršenstvo. Posle svega čini mi se da će ponovo doći među nas, jedino ako mu tamo gde je ponestane čaja. |
|
|
Internet tim Nezavisnih novina 2001 |