Datuma: 12.05.2006
Piše: Nataša Krsman

Administracija

Najveći neprijatelji građana BiH, koji nemaju uticajne prijatelje, su zaposleni u administraciji u opštinama, kantonima, poštama, bankama i ostalim javnim institucijama.

Najobičnije vađenje potvrde ili plaćanje računa ponekad se može pretvoriti u pravu moru, a svakodnevno su prisutna maltretiranja u blažoj formi. U pošti se izderu na vas ako niste upisali iznos računa ili ako, ne daj Bože, niste dodali zarez i dvije nule iza cijene usluge, što službenica na šalteru smatra elementarnom nepismenošću ili jednostavno bezobrazlukom. Zato penzioneri ne staju u red dok ne izvade naočale, pronađu olovku i uporede brojeve na računu, a u međuvremenu se otegao kilometarski red ispred njih. Oni bar imaju vremena na pretek, smatraju službenici, pa mogu i da čekaju. Ovi koji su na pauzi istrčali s posla da obave neku sitnicu u opštini ili pošti, mogu slobodno računati da će izgubiti dnevnicu (osim ako ne rade u državnoj instituciji). Najbolji pokazatelj neumoljive administracije bili su redovi za zamjenu ličnih dokumenata u CIPS-u, gdje su službenici MUP-a mirno kuckali po tastaturi dok su građani, koji žele da zamijene ličnu kartu, padali u nesvijest u trostrukim redovima nakon pet sati čekanja. Sve to začinjeno je balkanskim ćaskanjem u redovima, kada je svako svakome kriv, jer je juče došao sa sela, jer je nekulturan i nenavikao na asfalt, jer ga odaje naglasak i slične začkoljice pogodne za svađu dok se satima čeka u redu.

Građanin ispred šaltera svaku svoju grešku platiće dvostruko, da li putem petog primjerka ili takse, zato što službenik sa druge strane stakla ne oprašta, jer pravila su pravila... Greške službenika, međutim, niko ne kažnjava. Zato svako pogrešno slovo u adresi ili imenu koje zaneseni administrativni radnik napravi, građanin će ispravljati mjesecima i godinama. Tada shvati koliko je sitan i mali u raljama državnog aparata. Državne službenike štiti državni zakon, a građane štiti debela koža i jaka kičma da izdrže sva poniženja s kojima se susreću na raznim šalterima. Kada bi zakon štitio građane oni bi onda tužili i službenika i instituciju, pa bi na kraju sudskog postupka naplatili novac kod dokazane krivice, a ne bi vlada svojom odlukom zaustavila isplaćivanje sudskih presuda oštećenih građana. Nedavno je službenica u jednoj elektroprivredi dobila otkaz kada je otkrivena da je naplaćivala nepostojeće dugove od potrošača. Nakon suspenzije, ona je prebačena na drugo radno mjesto sa neznatno većim koeficijentom za platu, jer zakon štiti svoje službenike. Gotovo godinu jedna Sarajka pokušava dokazati da je rođena prije 58 godina u ovom gradu jer su joj u matičnom uredu promijenili ime i još je usput optužili da se godinama lažno predstavljala. Da ima neki bitan lik iz nekog ministarstva da nazove svog kolegu njoj bi izbacili jedno slovo iz imena i vratili joj identitet. Ovako njen put biće dug i težak, jer službenici se pridržavaju zakona. Koji zakon važi za kradljivce koji svakog dana nekome otmu novčanik, kasetofon u autu ili zlatni lanac? Oni su nakon informativnog razgovora u policiji uskoro na slobodi, jer nema elemenata za pritvor. Nema elemenata ni za podnošenje ostavke nakon zloupotrebe položaja čelnih ljudi državnih institucija, pa su valjda postali primjer stihije u svim oblastima života u BiH.