Datuma: 12.05.2006
Piše: Ugo Vlaisavljević

Njemački logor u Sarajevu

Ko je preživio socijalizam zna da mu se svašta moglo desiti na šalterima kada god je imao kakvu obavezu prema državi, a nije ih bilo malo. Nikad nisam bio previše dobar u umijeću čekanja, ali kao i svi ostali učio sam to cijeli život.

Sada se prethodnog režima sjećam ponajprije kao jedne velike, beskrajno duge čekaonice u kojoj smo svi čekali, i oni nestrpljivi i oni strpljivi, i snalažljivi i nesnalažljivi, s vezama i bez veza, jedni duže drugi kraće, ali na kraju krajeva niko nije prošao bez mukotrpnog čekanja.

Šta se toliko čekalo? Sada mi se čini samo jedno: krvoproliće koje je uslijedilo. Umorni od predugog čekanja u njemu su mnogi sasvim živahno učestvovali.

Sada imamo novi režim čekanja. Iako je odavno krenula reforma lokalne uprave još se dugo čeka na šalterima nove države. Ne čeka se samo tu, čeka se na sve strane. Kao i prije, najčešće bez ikakve potrebe. Ovdašnji građani se uče vrlini strpljivosti u redu, ali to nikako ne ide. Kao i uvijek, svi hoće preko reda. Velika je potreba, a uglavnom se nepotrebno čeka. Zato gotovo niko ne može da stoji u redu.

Naši redovi nikako da izgube svoj tradicionalni oblik: još izgledaju kao grupe ljudi gdje svi hoće da budu prvi. Predugo se čekalo, kroz nekoliko generacija, a da bi se sad stajalo mirno u redu. Neko bi mogao primijetiti da je kriza redova kriza autoriteta, kriza države, stabilnog poretka, možda i tradicije, identiteta, povjerenja - i ko zna čega još.

Trebalo bi istraživati te naše redove; svašta bi se moglo doznati. I opet ko je znao povezati sve redove iz prošlog sistema, može doći u iskušenje da poveže i ove nove redove koji već odavno traju. Tada se javlja ono kobno pitanje: šta to mi svi čekamo? Novo krvoproliće? Ne, valjda ne! Ima i utješniji odgovor koji se često čuje, koji razveseljava namrštena lica u redovima: čekamo ulazak u Evropu!

Trebalo bi i to čekanje ispitati. I ono je prisutno na sve strane: u skupštinama, na univerzitetima, u fabrikama... Praktično, koga god da vidite da čeka nešto, taj vam, često i ne znajući, čeka ulazak u Evropu. Ali samo jedni to uistinu rade, sasvim doslovno: oni ljudi u dugim redovima pred sarajevskim ambasadama. Tu treba ispitati o kakvom čekanju se radi. Odavno je to postao skandal i to najmanje dvostruki: tužno je vidjeti duge kolone uglavnom mladih ljudi kako odlaze, a još tužnije vidjeti ih čemu ih sve izlaže procedura dobijanja vize. Ko mora ići "trbuhom za kruhom" ne žali se previše na proceduru. Ko baš ne mora, a takvih je malo, sasvim malo, taj će proceduru doživjeti kao torturu.

Želim iz ugla ovi drugih, nazovimo ih "vizne manjine", da predstavim vizni režim čekanja u njemačkoj ambasadi u Sarajevu. Poznato je da je ona najozloglašenija zbog najdužih redova na ulici, pred ulaznom kapijom. Međutim, nije ni čudo, jer je i najpopularnija: upravo je to zemlja u koju se tradicionalno najviše ide na rad. Dakle, u njenim redovima ćete naći najbrojniju "viznu većinu": ljude bez posla koji idu na rad. To znači da se tu uistinu može računati na strpljenje u čekaonici. I još nešto: na njemački dar za organizaciju. To je bio uistinu izazov za osoblje Ambasade: ubrzati proceduru i smanjiti redove. Studirao sam uspjeh ovog evropskog predstavništva dva dana (11-12. V). Iz drugog puta sam, nakon višesatnog čekanja, prošao sva tri reda - i pao na šalteru, iz drugog puta, nakon što se sa mnom, naočigled mase prisutnih, "obračunala" šefica Viznog odjeljenja.

Odmah da priznam moj glavni problem je bio tipičan za viznu manjinu, za dokoličare koji idu po svijetu na naučne skupove, na kongrese pisaca i slične tričarije. To je problem ličnog dostojanstva. Međutim, to nipošto ne treba da bude privatan problem pojedinaca iz takve manjine. Uvjeren sam da su oni pozvani da brane i da se zalažu za dostojanstvo i one većine koja mora da vodi daleko važnije brige: preživljavanja. Nažalost, oni najpozvaniji ne trebaju vize ili ih uzimaju preko reda.

A sada da vidimo njemačku proceduru s njenim elementima usavršavanja, po kojima se odnedavno veoma razlikuje od drugih sarajevskih ambasada. Navešću neke razloge zašto neću otići na svjetski kongres PEN-a u Berlin, iako sam imao već kupljenu avionsku kartu. Postoje tri reda ili tri kruga čekanja u približavanju aplikanata žutoj liniji na šalteru izdavanja vize. To je ona linija koja budi burna osjećanja nakon dugog i neizvjesnog čekanja. Kao što sam čuo od jednog mladića ispred mene u posljednjem, trećem po redu, redu, kada se povjerio nekom do sebe: "Uh, jesi li primijetio kako srce zaigra kada staneš na onu liniju?" Prvo grubi opis tri kruga čekanja: prvi je onaj izvanjski, na strmom trotoaru ispred kapije dvorišta Ambasade. Drugi počinje nakon aerodromskog rendgena u samom dvorištu, gdje je izgrađena drvena kućica, svojevrstan karantin, u kojem niste ni napolju ni unutra, ušli ste, ali još niste primljeni. Tu je prostor maksimalno iskorišten, zahvaljujući vijugavim trakama na držačima, tako da u zmijolikom, dosta intimnom kolektivnom tijelu može stati oko pedesetak aplikanata. I napokon slijedi ulazak u zgradu i njenu čekaonicu, koja prima nešto više aplikanata i ima pet-šest šaltera. Trofazno čekanje se odvija po principu spojenih posuda, polazeći od ove posljednje čekaonice: kada se ona dopola isprazni, otvara se ulaz za posadu iz karantina, a onda to povuče barem toliku grupu s ulice. Šalteri, dakle, kumulativno usisavaju ljude s ulice. Ako gledate prema gore, a dok čekate svuda gledate, primijetićete, naročito zimi, prelazak od otvorenog neba, preko nadstrešnice, do čvrstog plafona (ali i čvrstih rešetaka na prozorima). Veoma dobro smišljeno! Šta je tu problem? U najkraćem: tri kontrole za tri pojasa na njihovim granicama. Na samoj kapiji, praktično na ulici, obezbjeđenje vam, na osoran, policijski način traži da otvorite torbu i pokažete dokumente. Taj prvi kontrolor vam, na moje zaprepaštenje traži na uvid fotografije, koje sada moraju biti krupnijeg plana i jasnije nego što je to uobičajeni standard naših fotografskih radnji i zahtjeva drugih ambasada. Tako da sada posao naknadnog slikanja cvjeta oko ambasade, jer se ljudi neumoljivo vraćaju i po nekoliko puta! Neko je odlučio da se aplikanti moraju vidjeti bolje, treba im ući u epidermu. Na izlasku iz karantina svoj pult je otvorio drugi kontrolor, koji sada pregleda sve dokumente i potpisom jamči za svoj pregled višoj, šalterskoj instanci. Iskusio sam da nema žalbi ovim prvim instancama, jer njima je samo naređeno i ne bave se slučajevima. Ali me je šokiralo da nema žalbe ni na šalteru, kod šefice Viznog odjela, koja mi se narugala, pitala me imam li škole, sakrila svoje ime, s neskrivenom mržnjom mi mahala rukama i šta sve ne još... Sve sam to vidio kroz debelo staklo šaltera, slušajući je na znojem umašćenoj telefonskoj slušalici. Govorila mi je s drugog svijeta, iz evropske onostranosti, i smijala se nekakvim mojim pravima.

Hoću li prvi reći, pa ljudi ovo je logor! Zato što se tu ulazi u posebne zone prije ureda za vize, u koji možete ući samo nakon pregleda dokumenata na ulazu u dvoja vrata, najprije željezna, pa onda drvena. Pregledi dokumenata funkcionišu kao iskaznice koje ne podliježu žalbi. Meni je u prvom prigovoru prvom čuvaru s treskom zalupljena kapija. Agamben je pokazao da je najveće zlo počelo sa sigurnosnim zonama, sa pruskim šuchaftima (Schutzhaft), u koje su smještane izbjeglice iz istočne Evrope. Hoće li me razumjeti oni koji tu čekaju za goli život, pa su u stanju pretrpjeti i mnogo gore?