Datuma: 14.05.2006
Piše: Sead Fetahagić

Neprijatelji oko nas

Prošlo je više od deset godina kako je tutnjao rat na ovim prostorima, a mnogi i dalje vrebaju neprijatelja. Valjda je jedna decenija kratko vrijeme da se prestanu strašiti kako će nas oni što nisu naše gore list prevariti, obmanuti. Ne puca se, ali većina još uvijek vidi rovove iza kojih nas kroz durbin osmatraju, smjeraju nešto nevaljasto, hoće da nam podvale. Moguće treba pričekati da stasa generacija koja se sada rađa, pa će tek onda neprijatelja biti manje.
Možda.

A do tada oni izabrani da nas predstavljaju samo misle na neprijatelja, koji začudo sjedi zajedno s nama na klupi, za stolom, šeta se ulicom kojom i mi prolazimo. I čitav angažman tih ljudi je da smisle kako doskočiti neprijatelju, kako ga pecnuti, ismijati, kako ga napraviti glupim i blesavim. Tako se iscrpljuju naši poslanici u skupštinskim klupama, tako se nadmeću pred televizijskim ekranima. Kada smo se već dogovorili da ne pucamo jedni na druge, barem da ga prikažemo kako je minorniji od nas, kako smo mi u svemu mnogo pametniji, bistriji, bolji. Jer nacionalisti ne mogu bez neprijatelja, njihova filozofija kako su superiorniji od drugih ne bi imala svrhe, jer nema neprijatelja da se to zorno pokaže.

Naš napredak u političkom i društveno životu je spor zato što samo mislimo na našeg neprijatelja, a slabo se trudimo da uspostavimo povjerenje kako bismo zajednički učinili da svima bude bolje. Gdje se god okrenemo smišljaju se pakosti kako našem vječnom neprijatelju zagorčati život. Pa tako i raja piše parole po zidovima vrijeđajući svog komšiju neprijatelja, podmeće požare pod njihove bogomolje, smišlja raznorazne psine onima koji ne pripadju našem narodu. Uče to od svojih poslanika u skupštinama, koji neprestano sikću na svog vječnog neprijatelja. Ti izabranici veoma rijetko osuđuju varvarsko ponašanje prema onim drugim, jer su svjesni da moraju neprestano potpaljivati vatru, može ugasnuti naš nacionalni ponos.

Tako dolazi da se svi bore za svog predstavnika u ministarstvu, u odborima, u komisijama, u raznim tijelima, jer ne treba neprijatelju prepustiti nijednu funkciju s koje bi nas mogli nipodaštavati. Bolje je imati na mjestu nekog referenta čovjeka iz našeg naroda, makar bio i lopov, nego vrijednog i poštenog ako je pripadnik onih tamo drugih. Tako dolazi do sloja lopova koji nam uređuju život, jer često nemamo dovoljno naših sposobnih i korektnih radnika. Osim toga, lopovi se bolje laktaju.

U tako negativnoj selekciji izbora kadrova došlo je da bude federalni ministar privrede Izeg Žigić, koji je u međuvremenu otperjao. On je sam sa sobom potpisao ugovor za konsultantski posao za desetine hiljada maraka. Od tog lopovluka samo je čudnije da se u ovom slučaju ne oglašava premijer Ahmet Hadžipašić, jer je on kriv po komandnoj odgovornosti. A ni Žigićeva Stranka za BiH ne reaguje, valjda su oni navikli na krađe svojih članova. Naš je, pa neka krade, a da je iz neprijateljskih redova davno bi se oglasili. I onda se naš blesavi svijet čudi koliko je lopovluka, mita i korupcije, kada etnonacionalisti imaju više povjerenja u svoje kradljivce, nego u neprijateljske poštene ljude.

Zašto nema povjerenja između političara različitih nacionalnosti? Jednostavno zato jer kada bi se vjerovalo da nam oni drugi neće učiniti nažao, neće podvaliti, neće nas preguliti, izgubili bi neprijatelja, a to znači da bi nacija izgubila svoju svrhu. Ponavljam, nacionalisti opstaju samo ako imaju neprijatelja, pa ako i nedostaje mora se izmišljati, mora se druga strana podsticati da bude neprijatelj.

U izvanrednoj knjizi Dušana Kecmanovića "Da li smo sišli s uma ili dokaži da si Srbin" analizira se na preko 500 stranica etnonacionalizam kod nas. Biće da su svi aspekti te nemani analizirani, te tako i uloga neprijatelja u zaživljavanju nacionalizma. Pa se naprosto pitam kako mnogi ljudi danas opstaju kada su neprijatelji svuda oko nas! Kako opstaje prijateljstvo, kako se rađa ljubav? Možda zato što su prijatelji i ljubav konkretni, a nacija je iracionalna.

Priča o svojoj knjizi Dušan Kecmanović kako je u njegovu psihijatrijsku ordinaciju u Sidneju došla žena, svakako potencijalni pacijent. Pitala je doktora kako se on zove, jer je na vratima od imena stajao samo inicijal. Doktor je odgovorio. Onda ga je pitala koje je nacije. Poslije kratkog razmišljanja, Dušan je kazao da je Srbin. Tad ga je žena pitala: dokažite da ste Srbin! Zamislio se Duško, pa je odgovorio: nema dokaza. Žena je napustila ordinaciju i više se nikada nije vratila.

Tako: nema uvijek dokaza da su nam neprijatelji-neprijatelji.