Datuma: 16.05.2006
Piše: Denis Kuljiš

Susret sa Žilnikom

Čekao sam ga tri-četri sata. Na opustjelom glavnom trgu Novog Sada, koji izgleda točno kao trg u Grazu, samo što nedostaje tramvaj, neko sam vrijeme kenjao sa Svetozarom Miletićem, lokalnim Grgurom Ninskim iz Meštrovićeva brončanog doba, pa ušao u opustjelu gradsku kavanu cum poslastičarnicu, maznuo tulumbu, baklavu i šampitu, pročitao "Kurir", "Press" i "Večernje novosti".

Naše novine čitaš petnaest minuta, njihove pet - čak ni "Politika" više ne donosi detaljne analize situacije na Rogu Afrike. Onda se napokon pojavio Žilnik, s dječačkim osmijehom koji se na gasi na njegovu licu... Dojurio je praćen lijepo počešljanim feš mladim Romom kojega je s još dvadeset momaka regrutirao po romskim naseljima, da kod njega pohađaju instant filmsku akademiju. Upravo snimaju diplomski film, koji mora biti gotov do sljedećeg tjedna, jer tada na premijeru dolazi barunica Francesca von Thyssen-Bornemisza, s velikim riječnim brodom pregrađenim u multimedijalnu galeriju. Pa će Cigani letjeti u nebo, barem u bečkom Prateru gdje se Dunavom zapućuje ova ploveća umjetnička priredba.

Žilnik i njegova art čerga baš su se vratili s jednog dunavskog otoka gdje se uzgajaju divlji konji - opaljen suncem, opijen akcijom, na brzinu opisuje taj fluksus-projekt i njegovih sedam postaja na artističko-putopisnoj maršruti Konstanca - Rousse - Novi Sad - Vukovar - Budimpešta - Bratislava - Beč.

Riječna lađa, nekoć zaposlen musavi tramper "Negrelli" koji se vukao kontinentalnom transverzalom, pa u Carigradu pretvoren u plutajući dom kulture, ukrcao je na polazištu prestižnu konceptualističku instalaciju turskog umjetnika Kutluga Atamana, "Küba", pretprošle godine nagrađeno na pitsburškom trijenalu, jednoj od najvažnijih svjetskoj smotri moderne umjetnosti. Küba je, inače, zloglasni istanbulski geto, mega-skvot, bliskoistočni Brixton ili Bronx, u kojemu se susreću Afrika i Azija, bolest, siromaštvo i terorizam, a Ataman je zabilježio svjedočanstva/priče četrdesetoro stanovnika, koja se istodobno vrte na video-monitorima, kao mnogoglavi pritužbeni zbor...

Pretresamo Žilnikov angažman u njegovoj ad-hoc "akademiji", u kojoj dvadeset romskih klinaca obučava za snimatelje i montažere, u čemu nailazi na tehničke poteškoće, jer su mnogi od njih nepismeni, pa oznaku "stop" mogu naučiti samo kao hijeroglif. To je trijumf žilnikovskog dokumentarizma - ili dramaturgije, jer kod njega ne možeš razdvojiti "igrano" i "autentično" - pošto se u tom prosedeu participacija likova ispred kamere, stalno povećavala, dok nisu osvojili poziciju koautora...

"Da", rekoh dok objašnjava što radi, "o tome sam nešto čitao u onoj knjizi o tvom filmskom jeziku..." "Kojoj?", upita Žilnik, jer ih je o njemu objavljeno više, i stalno izlazde nove (ja sam mislio na publikaciju Petra Jončića iz 2002. godine). Žilnik je živi klasik, pa njemačke novine i kulturni magazini o njegovim pothvatima pišu kao da su Gaddardovi, obraćao se Bundestagu, postao savjetnik nizozemske kraljice za kulturnu obnovu Europe, Soros je htio da mu osnuje romsku televiziju, a barunica Von Thyssen, naša vlastita dubrovačka Habsburgovka, odabrala ga je, kao velikog miteleuropskog umjetnika, za "Transeuropsko putovanje" splava "Kuba". Ma nema sumnje da on to jest, iako je zadanja stvar koja će ti pasti na um da općiš s kulturnom ikonom, dok s onim zgodnim Cigančićem jurimo po glavnom trgu, tražeći Žilnikove unuke, dečka i curu, oba muzičke fenomene u osnovačkoj dobi. Kad sam ih škljocnuo mobitelom, pohitali smo u potkrovlje, koje je Žilnik sam adaptirao u kupoli zgrade u austrougarskoj staroj jezgri Novog Sada.

Dok nam asistent sjajno na srpskom - premda mu je materinji jezik albanski - repa vlastite pjesme, prelazimo aktualne teme - politiku, jučerašnji miting koji je na Trgu Republike u Beogradu održao Čeda Jovanović (bilo je bez veze, kažem, samo je Čeda bio zaista uzbuđen, a došlo je manje ljudi nego na promociju hrvatske kuhinje u "Hyttu"). Zatim smo imali kratki kurs historije srpskog liberalizma, na koji se Čeda politički naslanja, a to je razdoblje u kojemu je Žilnik nastradao, dobio otkaz pa pobjegao u Njemačku - sedam godina bio je emigrant, na crnoj listi zbog crnog filma, iako su mu oba roditelja pali borci i narodni heroji. Ali, u Žilnikovoj interpretaciji, njegove su peripetije uvijek genijalne, duhovite pričice, koje se smjesta mogu filmovati, a napučene su likovima koji bi pristajali kao epizoditisti u Seinfeldu. Makavejev koji ima unaprijed spakovan kuferčić za bijeg, pa na prvu vijest o plenumskim komplikacijama skače u taksi, juri na beogradski aerodromi i kupuje kartu za prvi let preko granice... "Gde biste želeli da putujete?" "Pa, u inostranstvo!"

Zatim srpski komunistički rukovodioci koji sjede na različitim katovima zgrade CK i ne znaju koja je linija pevladala, pa ih možeš izmanipulirati: "Ne, drugovi iz Srbije još nisu zauzeli stav!" Glavni je komični lik u svim tim storijama drug Tito, ali sad nismo bili otišli toliko daleko, jer je iz Beograda uto stigla Žilnikova cura, pa smo na brzinu razgovarali o drugome, kad je premijera, kad ćemo se naći i gdje tko ide...

U pola osam uvečer, nakon sat-dva ovog umjetničko-društveno-političkog rollerballa sjeo sam u auto i preko Fruške gore otperjao u Zagreb. Putem sam stalno razmišljao o tome kako smo ranije s manje love i mogućnosti uspješno pokrivali cijeli politički i kulturnjački teren u regiji, a sad barunica plovi Dunavom nezamijećena i može dospjeti u središte naše pažnje jedino ako nastane neki ljubavni zaplet u carskoj sapunici, pa se ona rastavi od Karla Habsburškoga.

Ne vjerujem u tranzicijsku karmu, nije to nužda historijskog procesa, nego su se novinari prilično opustili, uglavnom posvetili gastronomiji, a jedino ozbiljno shvaćaju biznis, budući da je opsesiju politikom i erotikom iz devedesetih godina, u žurnalizmu dekade "anno zero", nadomjestila kompulzivna usmjerenost na lovu i žderilo. A kultura, nauka i tehnika - jebeš kulturu, nauku i tehniku, misle oni, ne znajući da je to sljedeći korak civilizacije, koju sadašnji monopoli ne mogu napraviti, pa se morati prvo gerilski djelovati, a tek zatim uslijedit će kulturna revolucija. Moja šema? Odlučio sam da ne izdam knjige "Delicije iz novinarske kuhinje", "Hiljadu velikih ručkova velikog čovjeka" i "Memoari bjelosvjetskog izjelice". Neću dilati recepte. Neću rezati luk u novinama i na televiziji.