Datuma: 19.05.2006
Piše: Ugo Vlaisavljević

Otrovna opojnost politike

Svi znamo da se etnonacionalizam predstavlja kao demokratska politika. Istina je da je ovdašnja politika od samih svojih početaka bila okrenuta narodu.

Najprije je počelo, ne tako davno, sa komešanjem malih naroda u velikom tijelu balkanskih imperija. Tako je moderna politika krenula sa narodnim ustancima i oslobodilačkim ratovima. Svako političko gledište, kakve god da je ideologe i vođe okupljalo, preporučivalo se svome narodu kao spasonosno rješenje kolektivnog preživljavanja.

Zato za takve politike "služenja narodu" nije dovoljno reći da su demokratske – jer dugačijih nije nikad ni bilo. Možda nigdje tako kao kod nas pridjev "demokratski" vam ništa ne kaže o nekoj političkoj partiji ili gledištu. Pošto danas niko nije toliko za narod kao vatreni nacionalisti, možda bi se, ipak, moglo reći da su onda upravo oni najveće demokrate. Trebalo bi, dakle, s podozrenjem gledati na one koji se trse s ovom riječju, a ponekad u tome vidjeti i pouzdan znak opasnosti i prijetnje miru.

Ako je moderna politika na ovom tlu počela kao borba od tuđinske, imperijalne vlasti, onda je ona morala oduvijek biti i politika identiteta. Oružani ustanci ili makar političke borbe za nezavisnost počeli su kad i pisanje gramatika i rječnika maternjeg jezika. Narodna politika je razvijana kao ubojito sredstvo u borbi protiv neprijatelja. Stoga je kod nas duboko uvriježeno vjerovanje da gdje god ima politike u pravom smislu riječi, tu onda ima i pravih ili smrtnih neprijatelja – neprijatelja naroda. Nije čudo onda da se u našim političkim arenama bore, a ne naprosto raspravljaju, sve sami demokrati, a to znači prijatelji naroda protiv neprijatelja naroda. Međutim, važno je primijetiti da je duga tradicija oslobodilačke borbe ostavila jasno upisano i omeđeno mjesto za "neprijatelje naroda". Naime, oni se moraju na ovaj ili onaj način pojaviti kao stranci. Istinski politički neprijatelj je uvijek neko veće zlo, u stvari sušto zlo, koje nikako ne može stati u politiku, upravo kao "smrtni neprijatelj" i nikada ne može biti "naš", osim kao "izrod". Politička borba podrazumijeva to stalno ispadanje kako iz politike tako iz naroda onih ogorčenih protivnika na javnoj sceni koji bi tobože htjeli da samo politički djeluju i da su uistinu "naši".

Ne samo da ovdašnja politika ne može bez neprijatelja, nego ne može ni bez stranaca. Pravi neprijatelj je uvijek stranac. Koliko puta smo se mogli uvjeriti da pronicljivi pogled naših političara u svom nepoželjnom političkom protivniku i takmacu pronalazi neprijatelja naroda, a u ovom neprijatelju opet stranca. Samorazumljivo je da su neprijatelji naroda stranci. Takva pronicljivost je moguća samo ako se svaka partija postavi na mjesto samog naroda, a to nije dakako mjesto unutar politike nego s onu stranu svake politike. Postoji duboka i sveprisutna tendencija lokalnih političara da baveći se politikom ne budu u politici, te da se postave, lako je dokučiti, na neko božansko mjesto s kojeg se odlučuje o sudbini naroda, o njegovom vječnom životu. Tako malo-malo pa rodoljubivi političari uzlijeću sa skupštinskih i drugih sjednica kao anđeli čuvari narodne dobrobiti. Tu sliku, kao kakvu fresku na tavanici, treba imati na umu kada nerijetko vidimo političare, predstavnike čitavih partija, kako napuštaju rasprave, dogovore i pregovore zbog nekog "višeg interesa", a to se često dešava upravo onda kada se radi o najvažnijim, sudbonosnim političkim pitanjima. Njihova posvećena služba narodu im ne dopušta puku političku aktivnost. Istinske demokrate su u stanju da odmah prepoznaju zavodljivu i otrovnu opojnost politike. Tada oni iz skupštinskih klupa, sa mjesta lažnog predstavljanja naroda, hrle natrag u naručje samog narodnog bića. Koliko god bio privremen i ekscesivan, takav izlazak iz političkih foruma, da bi se eto među svojim narodom pronašao spokoj i oporavak od opake politike, gotovo uvijek predstavlja prijetnju oružanim sukobom i ratom. (Postoji jasna linije mobilizacije svoga naroda, koja ide od Delegacije slovenačkih komunista, Krajišnikove skupštine do Silajdžićeve pregovaračke grupe.) To je zbog same prirode domaće politike. Ako je politika relativno mirna, ali zato podmukla i lukava borba s narodnim neprijateljima, opasnim strancima, onda izlazak iz njenih institucija uvijek donosi prijetnju direktnim sukobom sa smrtnim protivnicima, krvavim obračunom. Ne treba onda posebno dokazivati da se taj obračun, kada se politički protivnik dohvati za gušu, doživljava u lokalnom političkom samorazumijevanju kao pošten sukob, svojevrstan fair play.

Snažno političko suprotstavljanje pozicije i opozicije uvijek već premašuje političko polje i ocrtava potencijalne linije fronta. Kada se radi o sudbini ovdašnjih naroda, a kod "ugroženih naroda" se uvijek o tome radi, to se onda ne može podvesti pod raspravu o političkim pitanjima. Tada se pred nama ukazuje suštinska nedovoljnost politike. U stvari, kada se bolje pogleda, glavni akteri su stalno smješteni izvan politike, tako da niko ne želi da bude "pravi političar". Oni koji bi to mogli biti su s narodom, prije bilo kakve politike, a oni koji to ne mogu biti su zlikovci kojima politika služi za prikrivanje, jer su još nedovoljno moćni.

Razumljivo je onda što se kod nas brka kritika ideologije, kakvu je pružio marksizam, sa kritikom politike uopšte. Ova kritika je naišla na široku prijemčivost običnih građana da su u političkim institucijama vide samo fasade iza kojih se skrivaju ne ljudi drugačijih mišljenja nego neprijatelji naroda, dželati i krvnici. Jednopartijski sistem je za mnoge predstavljao jedini efikasan način da se unaprijed uklone takvi ljudi. Šta je onda značilo uvesti višepartijski sistem bez duboke reforme, ne tek političkog sistema nego narodne političke svijesti, opšteprihvaćenih mnjenja? Ne čudi onda da je otvaranje političkih foruma neistomišljenicima doživljeno kao lakovjerni poziv neprijateljima na upad u samo srce društvenog i političkog poretka. Niti čudi da se takav upad, a onda i krvavi obračun upravo i desio. Nije istina da su nakon pada socijalizma razbuktale etnonacionalne konfrontacije naišle na nejake političke institucije i na slab otpor demokratske tradicije, nego bi se radije moglo ustvrditi da je zatečena politička kultura širom otvorila vrata takvoj antipolitici, ako je već nije i proizvela. Puštanje političkih protivnika u skupštinske forume nije moglo proći bez najtežih posljedica, ako je shvatanje demokratske politike ostalo nepromijenjeno. Tako su jedni duboko vjerovali da su tamo dočekali, a drugi da su zatekli, svoje smrtne neprijatelje i da je njihova politička rasprava u stvari prijetvorna i uzaludna. Ako je danas u domaćim političkim forumima postalo jasno i postkomunističkim i nacionalističkim strankama da je nasilna smrt onih drugih zabranjena i neostvariva, oni i dalje očekuju smrt ili makar odumiranje onih drugih.