Datuma: 22.05.2006
Piše: Sead Fetahagić

Društvo jednakih šansi

Često čujem kako oko mene raja žali za Titovim vremenom, govore kako je u ono doba bar svako imao izjesti. Ne zaboravljaju ljudi da je u onom socijalističkom sistemu bilo mnogo manje razbojništva i lopovluka, standard je bio na zavidnoj visini, gotovo svi su imali zaposlenje, nije bilo velikih razlika u bogatstvu, većina stanovništva je imala automobil i vikendicu.

Takođe se čuje priča, mnogo je češće pisana, a pripovijedaju je i funkcioneri iz nacionalnih stranaka, kako je u doba Titove vladavine bila strahovlada, nije se ništa smjelo mimo partijske politike, ljudi su zatvarani zbog male sitnice, nije bila dozvoljena sloboda izražavanja. Privatniku tada nije bio dopušten poduzetnički angažman, sve se utapalo u kolektiv.

I jedni i drugi pretjeruju. Oni što u idealnim okolnostima slikaju socijalističko vrijeme tu mnogo unose nostalgije za proteklom svojom mladošću. Većini žitelja nije smetalo što je u dobroj mjeri bila zavedena cenzura, jer je čovjek takvo biće da mu je najvažnije da ima pojesti i popiti, da se malo može proveseliti i proigrati. Ograničavanje javne riječi samo pogađa intelektualce i ove što vazda nešto mudrijaše i pišu, a ogromnu našu populaciju baš briga što ne smiju svašta pričati. Evo danas, kada je proklamovana demokratija, kada je slobodno izražavati svoje mišljenje, malo je onih koji to koriste, većina se prepala i šuti.

A kako je onaj bivši sistem ukinut, kako je poništena vladavina samoupravnog socijalizma? Jeste uspostavom višestranačke vlasti, ali kako je radnička klasa izgubila na važnosti, potpuno anulirana? Kako je umjesto socijalizma na vlast došao kapitalistički sistem? Tvrdim da je to urađeno državnim udarom, revolucijom!

Naravno da se sve to dešavalo u ratnom vihoru, većina je gledala kako da sačuva svoju glavu, pa se nisu mnogo obazirali kako je nova vlast jednim potezom radnicima oduzela njihovu imovinu. Pod šapom Alije Izetbegovića napisan je neki zakon da se fabrike koje su u vlasništvu radnika, zaposlenih, automatski pretvaraju u državnu imovinu. (Pretpostavljam da je tako nekako bilo i u Republici Srpskoj). Zar to nije najobičniji čin uzurpacije, otimačine nečijeg vlasništva? Sada su do neba digli glas vlasnici devizne štednje, a niko ni da pisne što je imovina ukradena od zaposlenih, jer su radnici formalno i pravno bili vlasnici preduzeća, firmi i fabrika.

I onda tu otetu imovinu, ta državna dobra vlast godinama uništava, prodaje ispod cijene, na tim transakcijama se bogate pojedinci. Priča današnjih ekonomista kako je privatno vlasništvo mnogo bolje i efikasnije ne pije mnogo vode, jer većina privatnika što su pokupovali državna preduzeća ima namjeru da te firme uništi i rasproda, jer su ih pojefitno dobili. Tu više nema ni pravog kapitalizma.

Nikako ne mogu da shvatim zašto je kapitalistički sistem dobar kada je svakom zaposlenom potpuno nesigurno radno mjesto, koje zavisi i od hira vlasnika? Zapravo kapitalizam je dobar samo za kapitaliste, za taj mali procenat vlastodržaca, a ostalo stanovništvo ima da strepi, da doživljava stresove hoće li ostati bez posla. Taj sistem, kojeg mi na divlji način uvodimo, generalno je protiv čovjeka, a za šačicu vlastodržaca, suvlasnika multinacionalnih kompanija. Profit je za kapitaliste jedino božanstvo, zbog njega se uspostavlja nemilosrdno tržište, zbog profita ljudi se izbacuju na ulicu, zbog profita se vode ratovi.

Nijedna siromašna kapitalistička zemlja nije isplivala s dna. U svim kapitalističkim zemljama razmak između bogatih i siromašnih je veliki i sve se više povećava. Malo se zna da u bogatoj Americi postoje brojne skupine izuzetno siromašnih, ljudi na granici života. U takođe bogatom Izraelu neki su se tamošnji stanovnici iznenadili da u toj zemlji ima velike bijede. Kapitalisti su beskrupulozni, jedino ponekad kao zabavu i od duga vremena doniraju koju paru bolesnima. Treba li da se nadamo kako će nam kapitalističke izmišljotine Svjetska banka i MMF pomoći u našim ekonomskim i finansijskim teškoćama? A zašto bi nam pomogli? Zato što nas puno vole!

Jedino društvo sa socijalnom pravdom je društvo s ljudskim licem. Jedino socijalizam može čovjeku ukazati na perspektivu, na jednaku šansu u afirmaciji i uspjehu. Nije bez razloga posljednjih godina na mnogim stranama svijeta, od Južne Amerike do Italije, socijalizam u ekspanziji. A mi idemo u suprotnom pravcu.