Datuma: 23.05.2006
Piše: Denis Kuljiš

Dva prijatelja

Bijahu tako dva prijatelja, Momo i Uzeir, ali ne onako stari kako ih se sjećaju sad podjednako matori ljudi koji u davna vremena gledahu nekadašnju Jugoslovensku radio-televiziju.

Uživaše u slovenskom humoru, makedonskim TV magazinima i bosanskom istoimenom sitkomu s dosjetkama i pošalicama dva multikulturalna junaka multinacionalne televizije.

Sarajevskog pravoslavca Momu i sarajevskog muslimana Uzeira, susjede i prijatelje, ponekad suparnike, ali nadasve dobre drugare, objedinjavao je ugođaj iz razdoblja bratstva - jedinstva, doba idealiziranog suživota i JRT sheme. E, ali ovaj Momo i ovaj Uzeir likovi su iz druge priče koja, doduše, također ima veze s onim vremenima...

Među mnogobrojnim ritualima zajedništva u to vrijeme delegatskog sistema, postojao je, naime, običaj kadrovskog okupljanja u centrima moći, gdje su vodeći rukovodioci, veliki poglavice samoupravljača, dovodili odabrane mlade bravoe, da na međuplemskim zasjedanjima, izuče vještinu političkog menadžmenta. Momu je tako u Beograd, u samo središte Sile, iz domaje u Crnim planinama, doveo crnogorski satrap I. klase Marko Orlandić, a Uzeira, iz multikulturalnog Sarajeva, još moćniji srpski kadar bosanske nomenklature, hardcore titoist i potkralj Bosne Branko Mikulić.

Momo i Uzeir bili su čisti omladinci - tek napunivši dvadesetu, postali su savezni kadrovi pa se motali po mega-čaršiji, koja je brojem stanovništva četiri puta nadmašivala Mominu federalnu postojbinu. Zapao ih je kadrovski stan koji su povremeno dijelili s još jednim, hrvatskim pajtašem, koji sad nije bitan za ovu storiju.

Uzeir se bavio novinarstvom u saveznom glasilu omladinske organizacije, a Momo odmah odabrao čisti rukovodilački smjer - još sa sedamnaest, ušao je u CK jugoslavenskog Komsomola. U svakom skupu isticao se visinom, kao dvometraš poput vladike Njegoša. On ljude uvijek gleda onako malo odozgor, niz poduži bizantski nos, ali izdvajao se i po inteligenciji, pa je izašao na glas kao jedan od najbržih revolvaraša beogradskih političkih saloona...

Uzeir je pak bio poružan, ali toliko bistar, zabavan i pametan, da je samo nizao uspjehe kod žena, koje su ga tada zanimale više i od politike, znači skoro isto toliko kao pribivanje beskonačnim terevenkama s jaranima. No, da zaplet skratimo u skladu sa sonetnom formom ove novinske književne vrste, došao je kraj osamdesetih, a na zajednička vrata, subina je pokucala pozivom Momi da se priključi miloševićevim narastajućim snagama i - kad bi se vraćao doma s posla i omladinsko-rukovodilačkih kulučenja, uzbuđen bi zapitkivao snenog cimera: "Jesu l' zvali od Slobe? Jesu l' zvali?"

Transfer je uskoro ugovoren, a kako je Momo, brz kao raketa, već sa 26 godina ušao u CK jugoslavenske partije, bio je to značajan uspjeh za miloševićevu probeogradsku, u odnosu na protivničku crnogorsku projugoslavensku političku liniju.

Zatim počinje smrt Jugoslavije, Momo i Uzeir se rastaju, mandat im prestao, vraćaju se u bazu, svaki u svoj grad, pa Uzeir nastavlja s novinarstvom pišući po srajevskim novinama, a Momo nastavlja s politikom, u Podgorici, gdje ga viđaju kako po kafanama s Koljevićem i Plavšićkevom raspravlja o njihovim planovima za stvaranje srpske države u Bosni (dokumentacija Haškog tribunala, stranica br. 11.000 i dalje). U ljeto 1991. Momo, odnosno Milo, postaje u dobi od 29 godina premijer Crne Gore, a Uzeir, dopisnik "Globusa" iz Sarajeva zahvaćenog dubinskim nemirima, čuvar stubišta u svojoj zgradi, naoružan "kalašnjikovim".

I u Bosni počinje rat, pa se Uzeir prvo izvlači iz grada te priključuje Armiji BiH i njenom novinskom odjelu, a zatim, vraća u Sarajevo poput Waltera i pokreće nezavisni tabloid "Slobodna Bosna", govoreći da mu je sam Alija Izetbegović dao 500.000 maraka osnivačkog kapitala. Zapravo je novine napravio bez cvonjka, na svom talentu i drskosti gradskog fakina školovanog u komitetima, gdje se nagledao svakojakih mangupluka. Stvara list koji će spasiti novinarstvo, što su bili nadomjestili nacionalistički fanzin "Ljiljan" i politički hiperkorektni, prazni i dosadni dnevnik "Oslobođenje". Sad bi trebalo cijela knjiga da se opišu put i moralni trijumf toga heroja balkanskog neovisnog žurnalizma, koji nije uspio steći kapital razotkrivajući bosanske ratne zločince i ratne profitere, pa čak ni moralni, što ga uvijek pokupe razni muljatori prikačeni na međunarodnu sisu, koji pod okriljem dobrotvornih organizacija, razvijaju moralistički reket i stvaraju alternativnu historiografiju u kojoj će sami zauzeti vrh etičke piramide.

Kad je umro Izetbegović, Senad je dao izjavu kako je to bio najgori sin bosanskog naroda. Prigodno je izdao biografsku brošuru u kojoj su otkrivene Alijine veze s jugoslavenskom tajnom službom i s islamističkim pokretom "Mladih muslimana". Razotkrio je britanski špijunski lobi u sjedištu Ureda visokog predstavnika Paddyja Ashdowna, umiješan u strahovitu korupciju. Objavio je čak i famozne karikature, no usprkos svemu, "Slobodna Bosna" je opstala, a Senad Avdić - Uzeir, postao legendarni lik koji kafanska pjesma još nije opjevala jer se i ta scena u međuvremenu, pod bombama, malo razbila.

Za to vrijeme u Crnoj Gori: Milo sa Slobom dijeli vrhunce, ali uskoro uočava da stvari idu krivim smjerom, pa se nastoji distancirati i, pošto je Milošević pomjerio pameću pa zaratio sa sjeveroatlantskim savezom, suprotstavlja mu se otvoreno - a kako je iz toga iznio živu glavu, nepojmljivo je, budući da se uz sukob u političkim forumima i novinama, stalno vodio rat mafija povezanih s režimom, pa je tako poslije stradao i Zoran Đinđić, s kojim je Milo bio napravio pakt. Ta će uzbudljiva pripovijest, triler prema kojemu su James Bond i njegove relativno bezopasne vratolomije obična zafrkancija, ostati neispričana sve do sljedeće knjige Marka Lopušine, popularnog beogradskog autora romansiranih kosovskih i debeovskih dezinformacija.

I evo, na kraju, dva stara predratna druga, svaki sa svojim malim carstvom - jedan je napravio nezavisni sarajevski tabloid, a drugi, nezavisnu balkansku državicu, koju je priznala Rusija, pa će ondje možda Moskva uspostaviti svoj Monte Carlo, što znači da će i u Dubrovniku nekretnine biti još skuplje...