Datuma: 24.05.2006
Piše: Pero Simić

Razdruživanje

Pobjedom suverenista i proglašavanjem nezavisne Crne Gore izgleda da su svi dobili, osim Vlade Srbije, njenog premijera i njegovih sljedbenika. Prije svega, na dobitku je većina Crnogoraca koji su se svojski trudili proteklih godina da žive u samostalnoj državi. Dobila je Srbija, jer je ponovo, i ne trudeći se mnogo, postala suverena, nezavisna država, nakon toliko decenija. Zanimljivo je da je u svemu tome na dobitku i Republika Srpska, bar ako je vjerovati ministru finansija u Vladi Srbije Mlađanu Dinkiću.

Dinkić i njegove partijske kolege, koji su jedini iz vlasti u Srbiji podržavali borbu Crnogoraca za nezavisnost, tačnije rečeno, želju za nezavisnom Srbijom, nakon referenduma u Crnoj Gori odjednom je zavapio za nama u Republici Srpskoj. Valjda u trenucima iskrenosti, Dinkić je "priznao" kako su oni u Srbiji sve ovo vrijeme nepravedno više pažnje posvećivali Crnoj Gori, koja se svojski trudila da se odvoji, dok su, kako reče "nepravedno zapostavljani Srbi u Republici Srpskoj, koji opet tako žude da se pripoje Srbiji". Ako čovjek želi da bude iskren, a kada bi se još sprovela anketa među građanima Bosne i Hercegovine koji žive u Republici Srpskoj, lako bi ustanovili da je Dinkić u pravu. Ta žudnja je opštepoznata realnost kojoj se žestoko protivi međunarodna zajednica, a to dobro znaju i Srbi u Bosni i Hercegovini, odnosno Republici Srpskoj, od kojih, što nije tajna, "mnogi ne osjećaju stvarnu lojalnost Bosni i Hercegovini". Zbog toga i nema talasanja na tu temu, već se sve svelo na žudnju koja kao bezazlena i dozvoljena ne ugrožava nikog, pa ni međunarodnu politiku na ovim prostorima.

No, mislim da je sasvim na mjestu preispitati iskrenost tog naglog izliva pažnje koji nam naprasno stiže od predstavnika vlasti iz Srbije, koji su, zašto ne reći, jednim dijelom i svojom nerazumnom politikom otjerali Crnu Goru u nezavisnost. Nama je pažnja ovdje potrebna i dobrodošla sa svih strana, posebno iz Srbije koja nam može pomoći na ekonomskom, obrazovnom i drugom planu. Ali, ako su Dinkićeve riječi došle samo zato što nesposobnoj Vladi u Srbiji umjesto Crne Gore neko drugi treba za dnevnopolitičke manipulacije, onda nam ta pažnja nije dobrodošla. Mislim da to i takvo upražnjeno mjesto, bez obzira na bratske, specijalne i svake druge veze, nije preporučljivo za Republiku Srpsku. Jer bezbroj puta samo i mi bili izmanipulisani od raznih režima iz Srbije, bez obzira što je to tamošnji narod osuđivao.

Elem, nakon ovog crnogorskog referenduma, svi su dobili, samo je izgubio premijer Srbije Vojislav Koštunica, te njegovo "patriotsko bratstvo" s Matijom Bećkovićem, Ljubomirom Tadićem, Lukom Karadžićom i još ponekim akademikom. I dok sav svijet čestita Crnoj Gori, Voji nikako da objasne da je sve gotovo, da je opet izabrao pogrešnu stranu. Umjesto da bude na nivou državnika, kao što je na svu sreću to Tadić, koji je za razliku od Koštunice, prihvatio preliminarne rezultate i čestitkama Crnoj Gori spasao čast Srbije, Koštunica bi još da broji neke glasove sakupljene tamo po ćoškovima, vjerujući da su čuda izvjesna. Međutim, jedino je izvjesno da je nakon prekida pregovora o pridruživanju, zbog Ratka Mladića, Koštunica doživio još jedan poraz, a ne raspiše li uskoro izbore, vrlo lako bi, s obzirom na to šta se priprema s Kosovom, mogao biti po Srbiju njen najtragičniji vođa.

Posebno je bilo zanimljivo gledati i slušati Koštuničine saradnike poput Samardžića, koji su, iako je bilo očigledno da su pobijedili suverenisti, narod u Srbiji zbunjivali izjavama "da to još ništa nije gotovo" pa i prijetnjama da i ako to bude istina "Srbija neće žuriti u regulaciju budućih odnosa sa Crnom Gorom", valjda da joj se tako osvete što se razdružila sa Srbijom. Usput, Samardžić je dodao kako "za Srbiju ima mnogo važnijih stvari od nezavisnosti Crne Gore", pri tome nevješto skrivajući očiglednu razočaranost porazom opcije koju su podržavali. Posebno su smiješne bile izjave Ljubomira Tadića i Matije Bećkovića koji su se "očitovali" da ne priznaju rezultate referenduma, kao da ih je neko nešto pitao. Zahvaljujući profesoru Pravnog fakulteta iz Beograda Stevanu Liliću, koji je komentarisao referendum na jednoj beogradskoj televiziji, saznali smo tako da se u Srbiji prema popisu iz 2002. godine samo 69.000 građana izjasnilo kao Crnogorci, dok je čak Hrvata bilo više, oko 70.000. Tako je provaljeno i Koštuničino pravdanje poraza činjenicom da bi rezultati referenduma bili drugačiji da je bilo omogućeno pravo glasa za 250.000 Crnogoraca iz Srbije.

I tako, dok su građani Srbije potpuno relaksirani pozdravili nezavisnost Crne Gore, odnosno Srbije, Vlada Srbije se prepuna jada i tegoba nakon trijumfa Đukanovića i saradnika ponašala autistično i nepristojno, smišljajući kako da napakoste Crnoj Gori.