Datuma: 26.05.2006
Piše: Ugo Vlaisavljević

Prebrojavanje mrtvih manjina

U višenacionalnoj državi kakva je današnja Bosna i Hercegovina, u kojoj smo se iznenada zatekli kao u kakvoj na brzu ruku proizvedenoj stvarnosti, pitanje o pravdi se više nikako ne može svesti na povredu prava pojedinaca.

Treba se samo osvrnuti na vladajuću politiku koja u svojoj burnoj pluralističkoj obnovi pretežno računa na nacionalne subjektivnosti – pa se "mi građani" prije svega pojavljuje kao "mi Bošnjaci, Hrvati ili Srbi", ali nakon rata i na gotovo kosmičku udaljenost većine jednih od većine drugih ili trećih.

Unutar takve političke stvarnosti pojedinac se ne može dokučiti, a da se ne pretvori u člana neke nacionalne zajednice. U najbolju ruku, politika koja bi se u ovom nacionalnom pluralizmu nekako probila do onih koji su "samo građani" dohvatila bi ih kao nekakav preostatak "dobro ili prirodno raspoređenih" građana - kao "ostale".

Ništa tako ne potvrđuje čvrstu vladavinu politike nacionalnog identiteta kao povremeni ekscesi takve politike u njenom ublaženom, omekšanom ili čak prijetvornom vidu, u kojima se poziva na političkih značaj onih ostalih. Pogledajte samo kakvu sliku pritom dobivamo, možda i kada smo vođeni najboljom namjerom političke korektnosti.

Ne želeći da samo računamo nacionalne posjede i jasno obojena mjesta dolazimo do svojevrsne politike nesvrstanih građana: oni se u toj slici vide kao vezivno tkivo između stamenih, monolitnih blokova.

Dobronamjerna građanska politika više ne računa na kolo zbratimljenih naroda nego na one "ostale", pojedince u naglašenom smislu riječi, koji hvataju u kolo one koji nikako neće da se drže za ruke. Tako su za neke pojedince koji nikako ne pristaju na "nacionalističke politike" nesvrstani građani budućnost ove zemlje. Upravo oni su glavna nada da će pobijediti pravda koja će biti pravda pojedinca, a to je jasno ustanovljena sudska pravda.

Doduše puno je glasnija i jača jedna druga "građanska opcija", koja svoju glavnu kartu nipošto ne stavlja na nesvrstane građane kao ostatak nacionalnog svrstavanja.

Težište ovdje nije na vezivnom tkivu između zatvorenih nacionalnih zajednica nego između države Bosne i Hercegovine i njenih državljana. Pravi građani su ovdje lojalni državljani ili, radije, strasni državljani: patriote. Oni, u stvari, nisu nimalo bolji od zagriženih separatista. Nema ništa opasnije za građanstvo kao političku opciju od podvrgavanja njegovog socijalnog momenta državi.

Zato nam ovi jakobinci ne znaju ništa reći o civilnom društvu i jedinom putu reintegracije nacionalnih zajednica u (građansko) društvo, u društvo u modernom smislu riječi. Većinski nacionalizam ovdje skriva svoje pravo lice.

Postoji i cinično građanstvo deklarisanih nacionalista koji se takođe ne bi htjeli odreći tako važne političke stvari, ako ništa drugo, a ono zbog svoje privrženosti ljudskim pravima (pojedinca). I oni, poput "unitarista", pravdu ostavljaju državi, ali onoj entitetskoj ili kantonalnoj, tako da oni "preostali", oni koji su ostali u manjini, imaju pravo na sudsku zaštitu, na rad i sl.

Pritom je glavni politički cilj postavljen u društvu, a ne u državi, osim naknadno, kao njeno postepeno prisvajanje: to je reintegracija vlastite nacionalne zajednice koja se lažno predstavlja kao "civilno društvo". Tu je vezivno tkivo mi sami za nas same. Drugi tu samo mogu biti umetnuti zahvaljujući našem "građanskom" poštovanju države.

Iako je jasno da je pravda pitanje života pojedinca, kod nas zapravo pitanje sudbine ili života i smrti pojedinca, ona nikako ne može biti izdvojena iz društva. U izloženosti pojedinca nepravdi uvijek ga vidimo kao pripadnika neke zajednice.

A i samo provođenje pravde vidimo kao važnu političku obavezu povjerenu na posebnu budnost nekoj posebnoj društvenoj grupi, ljudima za koje računamo da im je posebno stalo do pravednosti. Ovaj društveni momenat pravde i nepravde je kod nas postao očit i ne može se svesti na trivijalnost da žrtva pripada nekom društvenom miljeu, a da je na sudijama i pravnicima da brinu o pravičnoj kazni i nadoknadi.

Ništa kao duboka ratna nepravde ne iznosi na vidjelo ovu neraskidivu društvenu pripadnost pojedinca-žrtve. Upravo ovdje gdje uviđamo da je pojedinac ćelija kolektiva, da ne može, a da mu ne pripada, uvjeravamo se na posebno upečatljiv način u nacionalni sadržaj svekolike ovdašnje društvenosti.

Ne možete brojati žrtve, a da ne brojite pripadnike ove ili one nacije. Sjećate se da je sve počelo s nacionalnim prebrojavanjima. Međutim, nije samo rat produbljivao jaz među "našim narodima" nego će to činiti i najpravičnija rekonstrukcija ratnih nepravdi, ponajprije gnusnih zločina. Zato što bi bila duboka nepravda žrtve prikazivati kao "još jednog stradalog građanina ove zemlje".

Na taj način žrtve ostaju žrtve rata i neraskidivo pripadaju njegovoj stvarnosti nacionalnih podjela kao podjela koje život nikako ne može preći. Dovoljno je samo obazreti se na činjenicu koliko tu vjerski obred sahranjivanja predstavlja čvrstu šaku i posve samorazumljiv akt nacionalne identifikacije: koliko tu nema vezivnog tkiva ni "ostalih" ni "državnih patriota".

Čisto građanska pravda, kao prije svega sudska pravda građanina-pojedinca, ne može se uhvatiti u koštac s ratnom nepravdom. Ko to želi da vidi lako će uočiti da takva pravda ni izdaleka nije dovoljna ni za poslijeratno društvo, ako je duboko podijeljeno poput našeg.

Ombudsmani, koji na posebno svjestan način bdiju oko njegove pravednosti, poslušajte njihove izvještaje, prebrojavaju građane izložene nepravdi kao forenzičari leševe u masovnim grobnicama. Ratne i poslijeratne žrtve nepravde se podjednako nemilosrdno svrstavaju u svoje kolektive. To od nas traži etnokulturna pravednost, oblik pravednosti prema čitavim narodima.

Zbog takve pravednosti se danas čitavi narodi zaklinju, javno ponavljajući riječi svojih političkih i vjerskih vođa, da neće zaboraviti nepravdu koja im je nanesena, ma kakve sudske kazne da dobiju njeni najveći izvršioci. Mnogi su primijetili da bi bilo teško razbuktati prošli rat da nije bilo podsjećanja na zavjet na takav narodni nezaborav dat u prijašnjim ratovima.

Tako jedna etnokulturna pravda stvara drugu etnokulturnu nepravdu pretvarajući se u pretcivilizacijski lanac kolektivne krvne osvete. Takve osvetu, nikad je ne izgovarajući, danas nam u ime svojih žrtava svi na sve strane obećavaju.

Rješenje nipošto nije da građanska pravda poništi zahtjeve za etnokulturnom pravdom. Uostalom, takvo nešto nije ni moguće osim kao nova nepravda. Zato žrtve treba što prije prebrojati i u tome biti sasvim dosljedan, ne zastajući kod manjina.

Jer granice sudske ili državne pravednosti su upravo kod manjina. Kao što se stradanje većine ne može podvesti pod veliku žrtvu svih građana, tako se i stradanje manjine ne može ostaviti za nedosljedno prebrojavanje "preostataka". Manjine se danas broje prije svega po nacionalnoj pripadnosti, upravo kao što će se brojati stradali Srbi u Sarajevu.