Datuma: 28.05.2006
Piše: Sead Fetahagić

Inat i dobra volja

Još nije usvojen budžet grada Mostara za ovu godinu. Nikako da se nacionalne stranke SDA i HDZ slože, zainatile se i nijedna ne popušta. A kao što je poznato bez budžeta ne može da funkcioniše Gradska uprava kako valja, ne može sam grad da živi kako je svugdje uobičajeno. E da im ga zavučemo do daske, kažu jedni. E neće majci mrdnuti dok god se mi pitamo, kažu drugi. A treći, koji posmatraju sa strane, pitaju se: jesu li to normalni ljudi?

Moguće da sam nekakav izuzetak, ali ja se neprestano pitam jesu li ovi ljudi u nacionalnim strankama normalni? U tom Mostaru, gdje su pripadnici HDZ-a i SDA doveli tamošnji život ljudi do savršenstva mržnje, nema normalnog života kada se ljudi svakodnevno ispod oka gledaju, ukoliko uopšte hoće da drugoga pogledaju. Jedni od drugih strahuju, tako ih desetine godina uče njihovi političari, glasaju za svoje da ih zaštite od onih tamo, a život im prolazi u neprestanom strahu. Kakvi su to ljudi koji u sebi ne posjeduju ni trunku dobre volje? Kardinal Vinko Puljić obraćajući se svom katoličkom puku, svojim Hrvatima, apeluje na dobru volju, a upravo su političke stranke sa hrvatskim predznakom pune zle volje. Jesu li ikada išta učinili dobro za pripadnike drugih naroda?

Ne popuštaju naši političari iz nacionalnih stranaka ni bobu, inat je njihova glavna osobina. Podževeljali se oko formiranja komisije za ispitivanje ratnih zločina u Sarajevu. Poslanici iz Republike Srpske hoće komisiju samo o zločinima u Sarajevu i samo nad Srbima, a Adnan Terzić neće, uporno nameće da bude komisija za čitavu zemlju (sve dok, ipak, nije popustio). U čemu je problem? Zašto ne bi moglo i jedno i drugo i treće, zašto ne bi jedni drugima popustili? E, suština naših političara je u nepopustljivosti, ako su zadrti kao magarci to im izgleda kao najveća prednost. Još nisam čuo nijednog glavešinu iz RS, a svakako Dodika, Ivanića i Čavića, da su nešto lijepo kazali o onima iz drugih nacija, o onima iz drugih stranaka. Po svim pitanjima života u BiH zakrmili su na svojim stajalištima, a popuste kada dođu do duvara. Kakva je to politika kada su jedino i samo krivi oni iz drugih nacija?

Folirancija Harisa Silajdžića, koja je ovih dana kulminirala, zorno govori kako su naši političari demagozi i lažovi. Puna su usta ovom političaru države Bosne i Hercegovine, on je žustar borac za cjelovitu ovu zemlju, a protiv entiteta (srpskog naročito, a federalnog onako). Istovremeno ovaj hodžica nikada ni pogleda nije bacio na RS i zapadnu Hercegovinu, ne pada mu na pamet da se dogovara sa Srbima i Hrvatima, očigledno ih prezire, jedino trpi one koji mu se dodvoravaju u njegovoj stranci. I ne bi to bilo ništa neobično, ima u svijetu mnogo naopakih ljudi, ali je veoma ozbiljno kada dosta Bošnjaka smatra Silajdžića pravim izborom. Hoćemo li sa nacionalistima sve više i više tonuti u mrak i prošlost?

Svi smo okruženi, samo prebiremo ko je koje nacije, to je čovjeku jedini kvalitet i jedini nedostatak. Moguće da još samo bez većeg zazora sarađuju privatni poduzetnici, a u drugim oblastima, od policije do obrazovanja, zdravstva i kulture samo su parametri nacionalne vrijednosti.

Ovih dana jedan je zakržljali ministar obrazovanja nagovorio neke profesore fakulteta da pismeno tuže profesora Prirodno-matematičkog fakulteta Sulejmana Redžića da je četnik. To se može roditi samo u pokvarenoj mašti akademskih građana.

Nisam dovoljno pametan kako se osloboditi ovog zla.

Dobro je političkim nacionalnim vođama jer na račun svojih sunarodnika imaju moć, vlast i novac. Zašto bi oni to gubili, zašto bi prestali da podgrijavaju nacionalističku euforiju? A narod, zašto bi mijenjao svoje vođe kad je ustrašen od onih drugih, zašto biti za one iz druge nacije kad su nas dobro naučili da smo vijekove stradavali od njihovog zuluma? I konačno pitanje - zašto biti dobar prema drugome?

Samo sam dotakao, načeo mnoga moralna pitanja, a izgleda kako se u našem društvu moral mnogo ne pominje. A kada bi se o etici malo šire razgovaralo, kada bi se na mnogim vladinim i nevladinim skupovima otvorile rasprave o moralu, na prvom mjestu bi se postavilo pitanje odnosa prema drugome. I odmah bi postalo jasno da su nacionalne stranke nemoralne, jer o drugima ne misle ništa dobro, a u svojim nacionalnim stavovima su uporni kao mazge. Ali nema takvog razgovora jer se s nacionalistima ne može razgovarati, oni su nepokolebljivi u odbijanju svega novog i drugačijeg. Vladaju samo monolozima.