Datuma: 30.05.2006
Piše: Denis Kuljiš

Merčep pred sudom

Sutradan pošto je Ivo Sanader pobijedio na stranačkoj konvenciji, ručali smo u restoranu "Galerija" na Zrinjevcu. Imao je samo džip, mobitel i podršku solinskih klerikalaca, dok u zavičajnom selu i danas preferiraju Pašalića. Ponudio mi je mjesto stranačkog glasnogovornika.

Nisam mogao prihvatiti, iako je to bio fantastičan izazov pustolovnoj crti moga karaktera - sve ove transformacije na slikama koje krase kolumnu nisu puki stajling, novinarska autoironija i satirički prikaz role pisca u modernim medijima, nego iskaz zapretenih težnji jednog infantilca šezdesetosmaške provenijencije. Netko kao ja, ali s više energije, mogao bi prići Mossadu, osnovati sektu ili multinacionalnu kompaniju.

Odbio sam Sanaderovu neodoljivost zbog tri nebosklone prepreke - ne znam jesam li ih baš tako nabrojio, ali bio sam ih precizno svjestan... Dakle, zbog Tuđmana, zbog HDZ-a i zbog Glavaša.

Glavaš mu je prethodne večeri pomagao da pobijedi na konvenciji - oni njegovi borbaševci koji su priredbu osiguravali, izveli su demonstraciju sile, pa spriječili razne pašalićevske ujdurme, a takav prikaz snage polovica je posla na svakom političkom skupu. Nije važno što je tu bio involviran i Šeks, jer Šeks je za mene primarno politička pojava.

Nije bitno koliko ga cijenim, čak ni to koliko je kompromitiran, pa se ne zna hoće li preživjeti osiječku aferu, dok je u merčepovska posla, razumije se, bio još dublje uronjen, dok je kao državni odvjetnik zaštićivao počinitelje pravosudnim trikovima. Uopće, 1991. i poraće bit će Šeksov fatum, ali ima tu odgovornih i krivih, ima đavola crnih i tamnosivih, tek nijedan nije bijeli, poput onoga kojega je Sartre pronašao u crkvici na Bohinju - u Bohinjskoj Beloj - pa zamalo napisao "La Diable Blanc", samo što se ustanovilo kako je vlaga izblijedila nepostojan pigment, pa univerzalnom fantazmagoričnom bestiariju nije dodan slovenski sotonski albino, nego je utefteren povero diavolo kojemu je memla izjela krzno...

Prošle su godina, Sanader se distancirao od Glavaša, koji ide u zatvor. HDZ? Otišli su, odlaze ili će otići svi oni po kojima je ta stranka bila nepodnošljiva - ovi koji će ostati nisu puno lošiji od gorih esdepeovaca, a pitanje poštenja u posljednje se vrijeme tu beznadno zakompliciralo. Uostalom, onaj Milanović iz Ministarstva vanjskih poslova, kojega po svim kuloarima hvale kao sjajan esdepeovski kadar budućnosti, pa dodaju - samo da ga novine previše ne ističu, jer će ga Ivica zabiti pod zemlju - po čemu je on uopće esdepeovac? Koliko znam, upisao se u stranku tek kad je imenovan na visoku funkciju, a ne 1999, kako se to protura, znači, nije čak ni prvoborac iz 1945. godine. Kadrovirali su ga "off the shelf", pao je kroz dimnjak, izvukli su ga iz šešira. A nije li isto tako Račan Ministarstvo vanjskih poslova u svom drugom mandatu (koji se nije materijalizirao) nudio Jošku Paru, ambasadoru u Londonu, dečku koji je na faksu, u doba dok smo studirali na Filozofskom, bio uhapšen kao nacionalist, dok je Ivica sjedio u Politbirou?

Hoću reći, bez obzira na svjetonazorne inklinacije, s tim ljevičarima dođe mi de budem desničar, i obratno, to jest, mislim da ću sljedeći put po prvi put glasati samo s građanskom sviješću, a ne radi ideologije. Ja sam ionako radikalni liberal, ekskomunist-ultraljevičar i u idejnom spektru teško bih našao revolucionara koji bi mi zaista imponirao. J. B. Tito? Ma kakvi. Isus Krist? On da. Jane Fonda? Apsolutno.

Ali, ovaj prethodni, nažalost, je mrtav, što će se možda otkriti u drugom nastavku "Da Vinčijeva koda", a ova teta prebacila se na aerobik, i poslije toga na bog zna što drugo, prestao sam je pratiti pošto je napustila genijalnog Teda Turnera, kojega su izbacili iz Upravnog odbora kompanije koju je sam stvorio, iako je cvilio da je spreman bilo što raditi, samo da ostane aktivan... Korporativni kapitalizam divno je nesmiljen, kao i povijesna memorija. Eto, bilo je dovoljno petnaest godina da HDZ praktično odbaci dr Tuđmana kao stare čarape, pa njegova obitelj odbija kontakte sa strankom - nadasve, ona obijesna umirovljena daktilografkinja kojoj su iz krznarske čistionice u Ilici bili ukrali četiri bunde, a poslije je dovela do pada osobnog režima svoga muža pošto se otkrilo kako je poput hrvatskog ščelkunčika na svom kontu sakupljala njemačke marke.

Iako se Tuđmanovo ime pribija na bandere po trgovima i sokacima zlosretne Kroacije, čini mi se da je nestao s političkog horizonta. Spomen potiče na apologije jedino po birtijama i u povijesnim studijama koje pišu pripadnici opskurnog stališa hrvatskih domoljubnih historičara. Na omotu tih knjiga stoji nepisano upozorenje: "Samo za unutrašnju upotrebu". U svih tisuću ili dvije tisuće djela pak koja su objavljena u svijetu o ratu u bivšoj Jugoslaviji, Tuđman uživa isti status kao i Slobodan Milošević. Te će knjige postati službena istina kad se Hrvatska priključi Europskoj uniji. Pa ipak, svaki put zlo mi je kad mu ime vidim na plavoj ploči, ali dobro, može se i s tim živjeti - ipak mi je lakše nego predratnom šefu policije u Komiži, koji je odbijao da izađe na rivu, gdje je neki Vukovarac otvorio kavanu "U". Budući da je u tom avetinjskom mediteranskom gradiću zimi, dok jugo gluho odjekuje ulicama, praktično nemoguće izdržati osamu na koju se osuđuju oni koji izbivaju s okupljališta otočkih brodolomaca na rivi, njegov mu je zet ponudio da će nagovoriti sve vlasnike kafića i ugostiteljskih lokala neka svoja svratišta smještena lijevo od dragovoljačke kavane preimenuju u "A", "B", "C" i tako dalje do "T", a one u nastavku, u "V", "Z" i "Ž". Za mene bi isto toliko značilo kad bi se u Ulici Gojka Šuška imenu dodao prefiks "ratnoga zločinca", ali jebeš jednu ulicu, makar i onako veliku, u Dubravi, u kojoj su podignuta golema zdanja hercegovačkog franjevačkog Pentagona - samostan Provincije Uznesenja Marijina, koja je u Zagrebu koncentrirala tolike efektive kao da očekuje da će baš ovdje započeti konačni obračun sa sotonskim silama uoči priziva na strašni sud.

Sve ovo rečeno je samo zato da primijetim kako će napokon na sud biti izveden i Tomica Merčep. Kad smo u "Globusu" objavili članak o njegovom eskadronu smrti, nazvao je redakciju, dobio Katicu, našu daktilografkinju, pa joj zaprijetio: "Sad će sve odletjeti u zrak, jer smo vas minirali!" Ona mu je odgovorila: "Dobro, čekajte samo da zgasim kompjuter!"