Piše: Ugo Vlaisavljević

Dinosaurusi u gradovima

Sve više, sada već neumitno, postajemo svjesni da živimo u zemlji etnički zaposjednutih i omeđenih teritorija. Polako nestaje nada da će se postignuća ratne politike "etničkog čišćenja" poništiti. Ogroman trud i novac uloženi u povratak izbjeglog stanovništva nisu dali očekivane rezultate.

Ostao je neostvaren jedan od prioriteta "međunarodne zajednice" u politici poslijeratne demokratske obnove zemlje. Možda je to, ipak, prerano i pretjerano reći za čitavu zemlju ili sve regije, ali čini se da se takav zaključak najviše nameće kada su u pitanju veliki gradovi.

Ovi gradovi su postali etnički čisti, dovoljno čisti da bi mogli nositi etničke pridjeve u svojim nazivima: Banja Luka , Sarajevo , Mostar. Dva posljednja grada su se morala podijeliti na dva dijela da bi ostvarila ovaj toliko priželjkivani cilj etničkog nacionalizma. Pri tom postoji i gradacija u cijepanju, koja se može odrediti prema veličini odcijepljenog dijela.

Zato što nije rascijepljena, nije li Banja Luka najuspješnija, ali ne u svojoj integriranosti nego u etničkoj niveliranosti? Sarajevo je sa Istočnim Sarajevom izgubilo svoj manji dio, ali znači li to da je time bliže konačnoj etničkoj homogenizaciji ili istinskoj mirnodopskoj reintegraciji? Mostar je postao povlašten primjer podijeljenog grada: upečatljivi simbol dezintegrirane zemlje.

Za mnoge je njegova još upadljiva "linija razdvajanja" najdirljiviji spomenik ratnih sukoba. Za neke druge to može biti putokaz jedine integracije za koju su u bliskoj budućnosti sposobne tek stasale etničke nacije: da žive jedne pokraj drugih, svaka u svom kulturnom i političkom univerzumu.

Koliko je to pouzdan putokaz o tome dovoljno govori činjenica da su gotovo svi ovi gradovi postali "glavni gradovi", svejedno da li cjeloviti ili podijeljeni, središta novog oblika kulturnog i političkog života u kojem je pitanje etničkog identiteta postalo pitanje života. Takva kulturna politika, kao svojevrsna biopolitka, mora imati najmanje tri glavna grada.

Ništa nije toliko obeshrabrujuće za one koji su polagali nade u mogućnost (građanske) reintegracije u (multietničko) društvo kao ovo umnožavanje glavnih gradova (a time i političkih foruma, javnih mnjenja, kulturnih sredina, ekonomskih čvorišta, univerzitetskih centara, itd.). Sada već postaje jasno da od ovakve reintegracije, od zajedničkog društva u pravom smislu riječi, u doglednoj budućnosti neće biti ništa.

Ako u većim gradovima ne uspijeva proces građanskog povezivanja, stvaranja onog oblika društvenosti u kojem etnički identitet nipošto ne može imati prevagu nad drugim identitetima (profesionalnim, starosnim, polnim i sl.), šta onda očekivati od drugih mjesta koja nisu zavičajna mjesta građanskog udruživanja? Zato imamo naizgled paradoksalnu situaciju da bolje ide proces povratka izbjeglih i raseljenih lica u provinciji nego u gradovima (u kojima se čak primjećuje i fenomen "povratka povratnika koji su se vratili").

Logičan odgovor bi mogao glasiti da u ruralnim zaleđima nije nikada bio sasvim poremećen drevni oblik koegzistencije etničkih zajednica: jednih pokraj drugih, sela do sela, prisojne i osojne strane. Istinski problem zajedničkog života su postali upravo gradovi. Etnonacionalizam - a iza ovog zvučnog imena se kriju gotovo svi oblici vladajuće politike u ovoj zemlji - sasvim iskreno otkriva tjeskobu zajedničkog života u velikim gradovima.

Tu postoji duboka istina: osim u krajnjem nesrazmjeru u veličini, etničke zajednice ne mogu koegzistirati u gradovima. Naprosto zato što ove zajednice mogu samo koegzistirati, postojati s drugima jedino u razdvojenosti od njih, pa makar to bilo i najbliže susjedstvo. Etnički oblik društvenosti jeste zajedništvo jednog jedinstvenog kolektiva, kao jedne velike porodice, a to nije moderno (civilno) društvo, koje bi se moglo nazvati zajedništvom ("otuđenih") pojedinaca.

Etnički oblik društvenosti prepoznajete po njegovoj glomaznoj tjelesnosti koja čini da je svaki pojedinac samo prividno zasebno tijelo. Biti tu znači biti inkorporiran u zajednicu. Iskrsavaju nam slike praistorijske faune: sve glave su glave jednog nepreglednog i tromog tijela.

Zato je etnonacionalizmu toliko bliska logika rata: svi su na protivničkoj strani isti, samo pojedinačni izdanci neprijateljske bestijalnosti. U liberalističkoj sklonosti poštivanja individualne autonomije kao da su svi pojedinci različiti, vidi se nepodnošljiva istina, zapravo najveća prevara.

Dakle, ako su dovoljno velike, a uvijek su glomazne, etničke zajednice ne mogu živjeti zajedno u gradu, osim da se raspadnu, iznutra podvrgnu "gradskom otuđenju". Demokratska logika broja, s kojom obično povezujemo ravnopravnost, ovdje izaziva najveću opasnost.

Čim se nađu dvije dovoljno velike etnije, za njih se pojavljuje opasnost betonskog zagrljaja grada, njegovog komunikacijskog meteža, nepodnošljive frekvencije opštenja, neposrednosti i slučajnosti međusobnog dodira ("neutjelovljenih") pojedinaca…

Nije čudo da sa postkomunističkom reintegracijom etničkog zajedništva, sa obnovom bratstva po vjeri, nemamo nijedan veći grad u BiH u kojem se s drugima koegzistira drugačije nego na dva kraja grada. Istočni i zapadni dio grada funkcioniraju danas kao nekad donji i gornji dio gradića ili kao prisojna i osojna strana sela daleko od grada.

Nije li ipak najtužnija sudbina nekadašnjeg glavnog grada? Sarajevu se desila etnička homogenizacija onako kako smo očekivali da će se u podijeljenim mjestima desiti reintegracija: polako, neprimjetno, neumitno…

Čak je izgleda šeher počeo da prednjači među homogenim gradovima i gradićima. Ali još u njemu ima građanskih inicijativa. Prolazim ulicom i vidim da mladi organiziraju potpisivanje peticije za "reintegraciju Sarajeva": trebalo bi napokon pripojiti "odvojene" dijelove grada. Čitam u novinama da građani Grbavice odlučno ne dozvoljavaju gradnju katoličke crkve na preostalim zelenim površinama.

Napokon su postali svjesni (gle, tek sada i ovim povodom?) da vjerski objekti štete slobodnoj igri njihove djece. Prenatrpani gradovi postaju napušteni…