Piše: Nataša Krsman

Lideri i stranke

Izbori čelnih ljudi političkih partija u BiH pokazali su u posljednjih nekoliko mjeseci da su ove stranke dostigle visok stepen demokratije, ili da im prijete skore podjele i gubitak dosadašnje moći.

Prvo je na kongresu Socijaldemokratske partije (SDP) BiH uvedena novina da kandidati za predsjednika stranke organizuju predizbornu kampanju i obilaze opštinske i kantonalne odbore lobirajući za sebe, odnosno svoj program.

Potom je došao i dugo najavljivani kongres Stranke demokratske akcije (SDA), gdje je na opšte iznenađenje slučajnih posmatrača u opciji bilo nekoliko kandidata za predsjednika, nakon čega je utrka vođena između dvojice. U kuloarima velike olimpijske dvorane, gdje su zasjedali najveći i najjači, kako su se nazivali delegati SDA, vodile su se oštre bitke za prvog među Bošnjacima.

Proteklog vikenda održan je i sabor Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH, koji je pokazao šta znači predizborna trka za rukovodeću funkciju jedne političke partije. Opričana hercegovačka mudrost potvrdila se upravo na ovom saboru. Akcije i manevri kojih se ne bi postidjeli ni najveći vojni stratezi okarakterisali su 9. sabor HDZ-a u Mostaru.

I vrući kongresi su prošli, a unutar stranaka još vri.

U SDP-u BiH je nakon kongresa bilo unutarstranačkih razmirica oko kantonalnih pozicija i kadrovskih raspodjela, što možda ne bi bilo posebno čudno da smijenjeni kantonalni vođa nije bio predsjednički protivkandidat na kongresu ove stranke.

Tek zaboravljeni kongres SDA još nije smirio duhove prošlosti uvrijeđenih i zaboravljenih Mladih muslimana i nešto starijih Bošnjaka. Ni žene nisu dobro prošle na unutarstranačkim izborima, pa bi to mogla biti jasna poruka da je čestitoj Bošnjakinji mjesto u kući, a ne u parlamentu. I kao šlag na tortu, pojavila se vijest da je bilo lažiranja na izborima za prvog čovjeka SDA.

Kako već SDA i HDZ funkcionišu na principu spojenih posuda, izborne prevare nagoviještene su i u Mostaru. Tako je za dlaku poraženi HDZ-ov predsjednički protivkandidat shvatio da neko nije dobro prebrojao prisutne delegate, te da su i odsutni glasali.

Nevjerovatno je kako se političke vođe grčevito bore za liderske pozicije i protiv svojih političkih istomišljenika s kojima su se udružili "da bi proveli program stranke i poboljšali položaj svoga naroda i građana ove zemlje". Naravno, da im narodi i građani nisu ni na kraj pameti dok streme ka visinama. To što oni pljuju jedni po drugima na stranačkim govornicama jedino je što ima veze s narodom, jer im tako čitaju misli i otimaju riječ iz usta.

Stranke su u početku prilika liderima da zaposle sebe, rodbinu i prijatelje, zatim da ostvare dobre kontakte, nakon kojih će rodbinu i prijatelje zapošljavati u svojim preduzećima ili upravnim odborima državnih preduzeća. Bez stranke oni ne mogu uticati ni na regulacioni plan, ni na donošenje zakona, ni na raspodjelu poreza, dodjelu donacija...

Zato su sve žešće borbe oko stranačkih pozicija i okupljanja svojih ljudi oko sebe. Konačno je i naš višepartijski sistem zaživio.