Piše: Slavo Kukić

Kakav narod, takva i godina

Ovaj su mi tjedan pažnju privukla dva događaja na političkoj pozornici naše zemlje i jedno klimatsko iznenađenje. Federalni ombudsmani su prezentirali svoj godišnji izvještaj, premijer Terzić prihvatio ostavku - ili razriješio, vrag bi ga znao - svojeg ministra vanjskih poslova, a Vlašić je, iako će ljeto, ponovo pod snijegom. Netko bi rekao, kakve veze jedan s drugim imaju ti detalji. No, imaju.

Federalni ombudsmani su, u svojem godišnjem izvještaju, konstatirali poražavajući pad poštivanja ljudskih prava u ovom dijelu zemlje tijekom prethodne, ali i u prvih pet mjeseci ove godine. BiH je, zaključuju oni, u kaotičnom stanju i potpuno nefunkcionalna, može se reći - politički mrtva. Razlog - ne poštuju se ni njezin Ustav, ni zakoni joj.

Odgovorni - izvršni i zakonodavni organi Federacije kao ustavni jamci zaštite prava građana, koji su, nažalost, sve ovo vrijeme uglavnom ignorirali preporuke i zahtjeve ombudsmana. Odgovornosti se, potom, osloboditi ne može ni međunarodna zajednica, koja je u okviru svoga mandata imala mogućnost izvršiti jači pritisak na domaće vlasti, kako bi se ubrzao napredak u demokratizaciji društva.

Umjesto toga ona se odlučila pružiti verbalnu, ali ne i jaču faktičnu potporu izvještajima i preporukama ombudsmana. Posljedice su, na koncu, i više nego poražavajuće. Jedan od troje ombudsmana na njih je i upozorio - i to na način za koji se može reći da je, u najboljem slučaju, i neobičan i upozoravajući.

Kontinuirano se, pojašnjava on, njeguje klima ksenofobije i predrasuda, zadržavanje etničke homogenizacije i sprečavanje povratka, tri nacionalistička bloka intenzivno i dalje vode borbu i rat u miru političkim sredstvima, sva tri konstitutivna naroda su psihološki, nacionalno i vjerski razdvojeni i između njih je najveća distanca u dosadašnjoj povijesti. I nikom ništa.

Ne uzbuđuju se domaće vlasti, a ne poduzima ništa ni međunarodna zajednica. Iako, ona bi, ako među njima nema konsenzusa, morala napraviti korak ka raščišćavanju terena i puta k istinskim reformama u korist svih građana.

Prvi čovjek Vijeća ministara je, s druge strane, i to kada to više nitko nije očekivao, usvojio ostavku bh. ministra vanjskih poslova. Koju je ovaj podnio prije pola godine. Bog mi je svjedok da protiv Ivanićeve smjene osobno nemam, ama baš ništa.

Dapače. Svojim je političkim prostituiranjem zadnjih četiri-pet godina, a i rabotama koje su često na rubu, ili s onu stranu zakona, kod mene izgubio sve moguće kredite. Uostalom, gađenja vrijedna mu je i reakcija na obznanjenu smjenu, obrazloženje prije svega kako će posao u Vijeću ministara nastaviti obavljati jer to od njega traži interes Republike Srpske.

Jer, ono upozorava kako kolega profesor BiH nikada doživljavao i nije svojom državom. Ona je, ispade, tek bajpas kojeg treba iskoristiti zbog interesa njegove istinske države - Republike Srpske. Velikosrpstvu takva formata, deset godina nakon okončanja rata, teško da bi, ako se mene pita, pribjegao i sam Karadžić.

No, način na koji ga se sklanja s političke scene je, najblaže kazano, smiješan. Usvaja mu se, podsjećam, ostavka koja više ni po čemu ne može biti aktualna. I koja je u vezi s krizom koja je, više puta to je pojasnio i sam Terzić, davno prebrođena.

Aktivira se ostavka u vezi s razlogom koji nema ama baš nikakve veze s onim zbog kojeg je i podnijeta. Uostalom, i sam Terzić precizira kako je razlog, zbog kojeg se na to odlučio, u vezi s principom da, dok ova vlada ima mandat, visoki predstavnik ne treba donositi odluke poput one o imenovanju prvog čovjeka SIPA.

Nemam ništa protiv takvog pristupa. No, u prilog mu ne idu makar dva detalja. Takvih je odluka, s jedne strane, Ešdaun za Terzićeva mandata donio bogzna koliko. Gdje je, dakle, bio do sada? I s druge strane, način na koji sve to učini ne sugerira kako mu je pamet jača strana.

Jer, ako nije zadovoljan opstrukcionizmom nekog od ministara, logično bi bilo da ih smijeni. I da parlamentu predloži novoga. A, ako za njega ne dobije zeleno svjetlo, da podnese ostavku i rješavanje krize prebaci na parlament sam.

Ovako, izvršena smjena, jer radi se smjeni, a ne o usvojenoj ostavci, tjera na zaključke sa sasvim drugačijim predznakom. Ne doživljavam je, doduše, kao i PDP - kao udar na srpski narod. Ali, za mene je ona samo još jedan argument kako je ova vlast neprirodna, kako nije nastala temeljem sličnih političkih programa, i kako drugačije, od načina kako funkcionira, ne može ni funkcionirati.

U čitavoj toj priči svoje mjesto, dakako, ima i britanski lord. Njemu kao da petljanja poput ovog olakšavaju san. Jer, onda se, u čitavom tom galimatijasu, kao vrhovni arbitar, i svojevrsni spasitelj, pojavljuje opet on. Iako, istina bi mogla biti na sasvim drugoj strani.

Da je on, recimo, i iskonstruirao čitav slučaj kako bi pažnju javnosti skrenuo sa stvarnih problema života. S činjenice da je zaposlenih sve manje, a živjeti sve teže, da je nezadovoljstvo sve veće, da su frustracije i strahovi sve izraženiji, a potrebe za kolektivnom zaštitom sve naglašenije.

Najnoviji potezi za njega su samo potvrda da je političare zahvatilo "ljetno ludilo". Svašta. Najnoviji su potezi potvrda ludila koje je on sam omogućio i čiji je sastavni dio.

Na koncu, Vlašić je ponovo pod snijegom. A ljeto će. Vlašićko su klimatsko iznenađenje ovjekovječile i TV kamere. No, zabilježile su i komentar tamošnjeg pastira. Kako, pitaju ga, sve to tumači? Kakav narod, veli on, tak'a i godina. I dodaje. Loš narod, loša i godina. Ne vjerujem, dakako, kako sve to treba shvatiti i bukvalno.

Ali, u pastirovu komentaru ima i pažnje vrijednih poruka. Ne želim, doduše, sugerirati zaključak tipa - kakav narod, takva i vlast. No, što jest jest, ni narod nije nevin. I ne može ga se amnestirati. Ni za izvještaj kakav podnesoše federalni ombudsmani, ni za farse koje mu, poput najnovije Terzićeve, priređuje vlast. Jer, sve to je u izravnoj vezi s mandatom koji joj je on sam dao.